Priče za kišne dane
+13
Milla
Samanta
Zvončica
Anne Boleyn
Veca
Boni
La scarpa
Evita
Femme
Aynnah
meseceva kci
Khallu
Shade
17 posters
Strana 6 od 11
Strana 6 od 11 • 1, 2, 3 ... 5, 6, 7 ... 9, 10, 11
Re: Priče za kišne dane
Bio jednom car. Ostario je i znao je da je došlo vrijeme razmišljanja o svom nasljedniku. Umjesto da izabere nekog od svojih podređenih ili nekog od svoje djece, odlučio je napraviti nešto sasvim drugačije. Jedan dan pozvao je sve mlade ljude iz carevine.
- Došlo je vrijeme da se povučem i izaberem novog cara. Odlučio sam izabrati jednog od vas.
Mladići su bili iznenađeni, ali car je nastavio:
- Danas ću svakom od vas dati po jednu sjemenku. To je vrlo posebna sjemenka. Želim da je odnesete kući, posijete je u zemlju i zalijevate. Vratit ćete se ponovo ovamo kroz jednu godinu kako bih vidio što ste napravili od toga. Procijenit ću što ste mi donijeli i tada ću odlučiti tko će biti novi car.
Među mladićima je bio i dječak po imenu Ling. I on je toga dana kao i ostali dobio svoju sjemenku. Vratio se kući i uzbuđeno ispričao svojoj majci cijelu priču. Ona mu je pomogla da izabere lončić, pripremi zemlju, posije sjemenku i zalije je. Trebao je zalijevati svakog dana i pratiti je li počela rasti. Kroz otprilike tri tjedna neki mladići su počeli pričati o svojim biljkama koje su počele rasti. Ling je redovito zalijevao i pratio pokazuje li njegova sjemenka znakove klijanja. Tri tjedna, četiri tjedna, pet tjedana… Ništa.
Sad su već svi pričali o rastu njihovih biljčica ali Ling je još nije imao. Počeo se osjećati gubitnikom. Prošlo je šest mjeseci i u njegovom lončiću još nije bilo ničega. Jednostavno je znao da je svoju sjemenku vjerojatno ubio. Svi su već imali drvca i odrasle biljke, on nije imao ništa. Stoga nije svojim prijateljima govorio ništa, samo je čekao da njegova biljka proklija. Konačno je prošla godina i svi mladići iz carevine donijeli su svoje biljke do cara. Ling je rekao majci da neće caru nositi prazan lončić. Ona ga je ipak ohrabrila da ode, uzme svoj prazni lončić, i da iskreno prizna što mu se dogodilo. Ling je osjećao komešanje u želucu, ali znao je da je njegova majka u pravu. Otišao je s praznim lončićem u palaču. Kad je stigao, bio je oduševljen različitim biljkama koje su uzgojili ostali mladići. Bile su prekrasne, svih veličina, boja i oblika. Ling je stavio svoj prazni lončić na pod i mnogi su mu se mladići podsmjehivali. Neki su ga čak i sažalijevali i govorili: - Hej, dobar pokušaj!
Kad je car stigao, prošetao je dvoranom i pozdravljao mlade ljude. Ling se samo pokušavao sakriti u pozadini.
- Kakve prekrasne biljke! Kakvo prelijepo drveće i cvijeće ste uzgojili. – rekao je car. –Danas će jedan od vas biti proglašen za novog cara!
Iznenada, car opazi Linga u pozadini dvorane s njegovim praznim lončićem i naredi stražarima da ga dovedu naprijed. Ling je bio prestravljen: - Car zna da sam ja promašaj. Možda će me dati ubiti!
Nakon što je bio doveden naprijed car ga upita za ime.
- Ime mi je Ling. - odgovori on
Svi ostali su se grohotom smijali i pogrdno ga nazivali. Car je zatražio da se stišaju i objavio:
- Pozdravite novog cara! Njegovo ime je Ling!
Ling nije mogao vjerovati. Pa on čak i nema svoju biljku. Kako može postati car?
I tada car reče:
- Prije godinu dana, svakom od vas sam dao sjemenku. Rekao sam da je posijete zalijevate i donesete mi je natrag kroz godinu dana. Ali dao sam vam prokuhane sjemenke koje ne mogu niknuti. Svi vi, osim Linga, donijeli ste mi drveće i cvijeće. Kad ste vidjeli da sjemenka neće niknuti, zamijenili ste je drugom sjemenkom. Ling je bio jedini dovoljno hrabar i iskren da mi donese prazan lončić s mojom sjemenkom u njemu. Stoga će on biti novi car!
- Došlo je vrijeme da se povučem i izaberem novog cara. Odlučio sam izabrati jednog od vas.
Mladići su bili iznenađeni, ali car je nastavio:
- Danas ću svakom od vas dati po jednu sjemenku. To je vrlo posebna sjemenka. Želim da je odnesete kući, posijete je u zemlju i zalijevate. Vratit ćete se ponovo ovamo kroz jednu godinu kako bih vidio što ste napravili od toga. Procijenit ću što ste mi donijeli i tada ću odlučiti tko će biti novi car.
Među mladićima je bio i dječak po imenu Ling. I on je toga dana kao i ostali dobio svoju sjemenku. Vratio se kući i uzbuđeno ispričao svojoj majci cijelu priču. Ona mu je pomogla da izabere lončić, pripremi zemlju, posije sjemenku i zalije je. Trebao je zalijevati svakog dana i pratiti je li počela rasti. Kroz otprilike tri tjedna neki mladići su počeli pričati o svojim biljkama koje su počele rasti. Ling je redovito zalijevao i pratio pokazuje li njegova sjemenka znakove klijanja. Tri tjedna, četiri tjedna, pet tjedana… Ništa.
Sad su već svi pričali o rastu njihovih biljčica ali Ling je još nije imao. Počeo se osjećati gubitnikom. Prošlo je šest mjeseci i u njegovom lončiću još nije bilo ničega. Jednostavno je znao da je svoju sjemenku vjerojatno ubio. Svi su već imali drvca i odrasle biljke, on nije imao ništa. Stoga nije svojim prijateljima govorio ništa, samo je čekao da njegova biljka proklija. Konačno je prošla godina i svi mladići iz carevine donijeli su svoje biljke do cara. Ling je rekao majci da neće caru nositi prazan lončić. Ona ga je ipak ohrabrila da ode, uzme svoj prazni lončić, i da iskreno prizna što mu se dogodilo. Ling je osjećao komešanje u želucu, ali znao je da je njegova majka u pravu. Otišao je s praznim lončićem u palaču. Kad je stigao, bio je oduševljen različitim biljkama koje su uzgojili ostali mladići. Bile su prekrasne, svih veličina, boja i oblika. Ling je stavio svoj prazni lončić na pod i mnogi su mu se mladići podsmjehivali. Neki su ga čak i sažalijevali i govorili: - Hej, dobar pokušaj!
Kad je car stigao, prošetao je dvoranom i pozdravljao mlade ljude. Ling se samo pokušavao sakriti u pozadini.
- Kakve prekrasne biljke! Kakvo prelijepo drveće i cvijeće ste uzgojili. – rekao je car. –Danas će jedan od vas biti proglašen za novog cara!
Iznenada, car opazi Linga u pozadini dvorane s njegovim praznim lončićem i naredi stražarima da ga dovedu naprijed. Ling je bio prestravljen: - Car zna da sam ja promašaj. Možda će me dati ubiti!
Nakon što je bio doveden naprijed car ga upita za ime.
- Ime mi je Ling. - odgovori on
Svi ostali su se grohotom smijali i pogrdno ga nazivali. Car je zatražio da se stišaju i objavio:
- Pozdravite novog cara! Njegovo ime je Ling!
Ling nije mogao vjerovati. Pa on čak i nema svoju biljku. Kako može postati car?
I tada car reče:
- Prije godinu dana, svakom od vas sam dao sjemenku. Rekao sam da je posijete zalijevate i donesete mi je natrag kroz godinu dana. Ali dao sam vam prokuhane sjemenke koje ne mogu niknuti. Svi vi, osim Linga, donijeli ste mi drveće i cvijeće. Kad ste vidjeli da sjemenka neće niknuti, zamijenili ste je drugom sjemenkom. Ling je bio jedini dovoljno hrabar i iskren da mi donese prazan lončić s mojom sjemenkom u njemu. Stoga će on biti novi car!
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
BOLESNO DRUŠTVO
Bilo jednom jedno selo u kojem su svi stanovnici šepali na desnu nogu.
Jednog dana u selo dođe stranac i nastani se tu.
No taj se stranac po nečemu razlikovao od ostalih stanovnika sela.
Naime, on je imao obje noge zdrave.
Nakon izvjesnog vremena, seljani počeše da ga gledaju ispod oka.
Ubrzo potom, počeše ga i izbjegavati.
A na kraju se skupiše da rasprave o problemu.
Poslije kratkog dogovora doniješe i odluku.
Sljedećeg dana uhvatiše stranca i šipkama, motkama i štapovima smrskaše mu desno koljeno.
***
Biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja. – Džidu Krišnamurti
Re: Priče za kišne dane
U izlogu trgovine kućnim ljubimcima pojavio se natpis “PRODAJU SE PSIĆI”. Neki je dječak pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita. “Koliko koštaju psići?”, pitao je vlasnika trgovine.
“Između 30 i 40 dolara”, odgovori trgovac. Dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca.
“Ja imam samo 2.37! Mogu li ih svejedno pogledati?”. Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene.
“Šta nije u redu s ovim psićem?” Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati. Dječak je uskliknuo:
“To je štene koje bih volio kupiti!”. Trgovac reče:
“Ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti!” Na to se dječak rastužio:
“Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati 2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim!” Na trgovčevo iznenađenje, dječak povuče nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati:
“Ni ja nikada neću moći trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga ko će ga razumjeti. Nekoga ko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jeste.”
Nikada ne procjenjujte nekoga po onome što ne može učiniti, već po onome što može
“Između 30 i 40 dolara”, odgovori trgovac. Dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca.
“Ja imam samo 2.37! Mogu li ih svejedno pogledati?”. Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene.
“Šta nije u redu s ovim psićem?” Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati. Dječak je uskliknuo:
“To je štene koje bih volio kupiti!”. Trgovac reče:
“Ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti!” Na to se dječak rastužio:
“Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati 2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim!” Na trgovčevo iznenađenje, dječak povuče nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati:
“Ni ja nikada neću moći trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga ko će ga razumjeti. Nekoga ko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jeste.”
Nikada ne procjenjujte nekoga po onome što ne može učiniti, već po onome što može
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Prsten
Jedan imperator okupio je sve
svoje mudrace i naredio im da
sačine prsten na kojem će
ugravirati jedan natpis.
Taj natpis trebalo bi da mu
pomogne u teškim trenucima
i da ga uvijek podsjeća na
dobro kad su vremena zla.
Mudraci su dugo umovali i
kada je na kraju prsten bio
gotov, na njemu je pisalo:
“I to ce proci.”
Jedan imperator okupio je sve
svoje mudrace i naredio im da
sačine prsten na kojem će
ugravirati jedan natpis.
Taj natpis trebalo bi da mu
pomogne u teškim trenucima
i da ga uvijek podsjeća na
dobro kad su vremena zla.
Mudraci su dugo umovali i
kada je na kraju prsten bio
gotov, na njemu je pisalo:
“I to ce proci.”
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Antonio De Mello - Svesnost
Veliki Sokrat rekao je: "Nije vredno ziveti ako nisi svestan da zivis." To je samo po sebi razumljivo. Mnogi ljudi nisu svesni da zive. Zive mehanicki, misle (redovito tudje misli) mehanicki, osecaju mehanicki, reagiraju mehanicki. Zelite li videti kako ste zaista mehanicki? "O, imate lepu kosulju." Dobro se osecate kad to cujete. Boze, zbog kosulje?! Ponosni ste na sebe kad to cujete.
Gdje su granice ljudske gluposti? Zaista tako mislim. Sto se to dogadja? Jeste li ikad stali da razmislite? Netko vam kaze: "Mislim da ste jako sarmantni", i osecate se divno. Dobijete pozitivan poticaj (zato ljudi govore: ja sam O.K., ti si O.K.). Obicno to ide ovako: pritisnem gumb i veseo si pritisnem drugi gumb i tuzan si, i to ti se svidja. Koliko ljudi poznajete koji nisu pod uticajem pohvale ili krivnje? Mislim da to nije covecno. Covecno za vas znaci da morate biti kao mali majmun kojem svatko moze potezati rep, i da cinite sve ono sto biste trebali ciniti. Ali, je li to covecno?
Ako mislite da sam sarmantan, to znaci da ste sada dobro raspolozeni, i nista vise. To takodjer znaci da sam na vasem popisu za kupovinu. Svi mi okolo nosimo popis za kupovinu, i cini se da morate biti prema tom popisu: visok, tamne kose, zgodan, po mojem ukusu.
"Svidja mi se boja tvoga glasa". Kazete: "Zaljubljen(a) sam." Niste zaljubljeni, nego ste naivna budala. Svaki put kad ste zaljubljeni - neckam se da li da vam ovo kazem - postanete posebno tupi i tvrdoglavi. Sednite malo, i promatrajte sto vam se dogadja: bezite od sebe, zelite pobeci. Netko je jednom rekao: "Hvala Ti, Boze, za stvarnost, i za nacine kako da pobegnemo od nje." To se, dakle, dogadja.
Tako smo mehanicki, tako upravljani. Pisemo knjige o tome kako s nama upravljaju, i kako je to divno sto s nam upravljaju, i kako je nuzno da vam ljudi kazu da ste O.K. Onda se dobro osecate, zadovoljni ste sa sobom. Kako je divno biti u zatvoru! Ili, kako mi je netko jucer rekao, u necijoj krletci. Svidja li vam se biti u zatvoru? Da li vam se svidja kada upravljaju s vama?
Dopustite mi da vam nesto kazem: ako si ikad dopustite da se dobro osecate kad vam ljudi kazu da ste O.K., pripremate se za to da se osecate lose kada vam kazu da niste u redu. Dokle god zivite prema ocekivanjima drugih ljudi, morate paziti kako se odevate, kako se cesljate, jesu li vam cipele ulastene, ukratko - morate ziveti prema svim njihovim prokletim ocekivanjima. Mislite li da je to ljudski?
To je ono sto cete otkriti dok se budete promatrali! Bit cete uzasnuti! Cinjenica je da niste ni O.K., niti ne-O.K. Mozda se uklapate u trenutacno raspolozenje, trend ili modu, ali znaci li to da ste postali O.K.? Ovisi li vasa "O.K.-nost" o tome? Ovisi li o tome sto ljudi misle o vama? Niste O.K., niti ste ne-O.K., vi ste vi.
Nadam se da ce to, barem za neke od vas, biti veliko otkrice. Ako troje ili cetvoro od vas dodje do tog otkrica tokom ovih dana koje cemo provesti zajedno, to ce biti odlicno! Izvanredno! Odbacite sve ono "O.K" i "ne-O.K."; odbacite svako sudjenje i jednostavno promatrajte, gledajte. Doci cete do velikih otkrica, ta ce vas otkrica promeniti. Necete se uopce morati truditi, verujte mi.
To me je podsetilo na onog coveka iz posleratnog Londona. Sedeo je u autobusu, a u svom krilu imao je paket zamotan u smedji papir. Paket je bio velik i tezak. Kondukter dodje do njega i upita ga: "Sto je to u vasem krilu?" I covek odgovori: "To je neeksplodirana bomba. Iskopali smo je u vrtu, i nosim je na policijsku stanicu." Kondukter rece: "Bolje je da je ne drzite u krilu. Stavite je ispod sedala."
Psihologija i duhovnost (kako ih ljudi obicno shvacaju) premestaju bombu iz vaseg krila i stavljaju je ispod vaseg sedala. U stvari, ne resavaju vase probleme. Mjenjaju vase probleme za neke druge. Je li vam to ikad palo na pamet? Imali ste neki problem pa ste ga zamijenili za neki drugi. Uviek ce biti tako dok ne resimo problem koji se zove "vi". Dok to ne resimo, necemo nista napraviti.
Veliki Sokrat rekao je: "Nije vredno ziveti ako nisi svestan da zivis." To je samo po sebi razumljivo. Mnogi ljudi nisu svesni da zive. Zive mehanicki, misle (redovito tudje misli) mehanicki, osecaju mehanicki, reagiraju mehanicki. Zelite li videti kako ste zaista mehanicki? "O, imate lepu kosulju." Dobro se osecate kad to cujete. Boze, zbog kosulje?! Ponosni ste na sebe kad to cujete.
Gdje su granice ljudske gluposti? Zaista tako mislim. Sto se to dogadja? Jeste li ikad stali da razmislite? Netko vam kaze: "Mislim da ste jako sarmantni", i osecate se divno. Dobijete pozitivan poticaj (zato ljudi govore: ja sam O.K., ti si O.K.). Obicno to ide ovako: pritisnem gumb i veseo si pritisnem drugi gumb i tuzan si, i to ti se svidja. Koliko ljudi poznajete koji nisu pod uticajem pohvale ili krivnje? Mislim da to nije covecno. Covecno za vas znaci da morate biti kao mali majmun kojem svatko moze potezati rep, i da cinite sve ono sto biste trebali ciniti. Ali, je li to covecno?
Ako mislite da sam sarmantan, to znaci da ste sada dobro raspolozeni, i nista vise. To takodjer znaci da sam na vasem popisu za kupovinu. Svi mi okolo nosimo popis za kupovinu, i cini se da morate biti prema tom popisu: visok, tamne kose, zgodan, po mojem ukusu.
"Svidja mi se boja tvoga glasa". Kazete: "Zaljubljen(a) sam." Niste zaljubljeni, nego ste naivna budala. Svaki put kad ste zaljubljeni - neckam se da li da vam ovo kazem - postanete posebno tupi i tvrdoglavi. Sednite malo, i promatrajte sto vam se dogadja: bezite od sebe, zelite pobeci. Netko je jednom rekao: "Hvala Ti, Boze, za stvarnost, i za nacine kako da pobegnemo od nje." To se, dakle, dogadja.
Tako smo mehanicki, tako upravljani. Pisemo knjige o tome kako s nama upravljaju, i kako je to divno sto s nam upravljaju, i kako je nuzno da vam ljudi kazu da ste O.K. Onda se dobro osecate, zadovoljni ste sa sobom. Kako je divno biti u zatvoru! Ili, kako mi je netko jucer rekao, u necijoj krletci. Svidja li vam se biti u zatvoru? Da li vam se svidja kada upravljaju s vama?
Dopustite mi da vam nesto kazem: ako si ikad dopustite da se dobro osecate kad vam ljudi kazu da ste O.K., pripremate se za to da se osecate lose kada vam kazu da niste u redu. Dokle god zivite prema ocekivanjima drugih ljudi, morate paziti kako se odevate, kako se cesljate, jesu li vam cipele ulastene, ukratko - morate ziveti prema svim njihovim prokletim ocekivanjima. Mislite li da je to ljudski?
To je ono sto cete otkriti dok se budete promatrali! Bit cete uzasnuti! Cinjenica je da niste ni O.K., niti ne-O.K. Mozda se uklapate u trenutacno raspolozenje, trend ili modu, ali znaci li to da ste postali O.K.? Ovisi li vasa "O.K.-nost" o tome? Ovisi li o tome sto ljudi misle o vama? Niste O.K., niti ste ne-O.K., vi ste vi.
Nadam se da ce to, barem za neke od vas, biti veliko otkrice. Ako troje ili cetvoro od vas dodje do tog otkrica tokom ovih dana koje cemo provesti zajedno, to ce biti odlicno! Izvanredno! Odbacite sve ono "O.K" i "ne-O.K."; odbacite svako sudjenje i jednostavno promatrajte, gledajte. Doci cete do velikih otkrica, ta ce vas otkrica promeniti. Necete se uopce morati truditi, verujte mi.
To me je podsetilo na onog coveka iz posleratnog Londona. Sedeo je u autobusu, a u svom krilu imao je paket zamotan u smedji papir. Paket je bio velik i tezak. Kondukter dodje do njega i upita ga: "Sto je to u vasem krilu?" I covek odgovori: "To je neeksplodirana bomba. Iskopali smo je u vrtu, i nosim je na policijsku stanicu." Kondukter rece: "Bolje je da je ne drzite u krilu. Stavite je ispod sedala."
Psihologija i duhovnost (kako ih ljudi obicno shvacaju) premestaju bombu iz vaseg krila i stavljaju je ispod vaseg sedala. U stvari, ne resavaju vase probleme. Mjenjaju vase probleme za neke druge. Je li vam to ikad palo na pamet? Imali ste neki problem pa ste ga zamijenili za neki drugi. Uviek ce biti tako dok ne resimo problem koji se zove "vi". Dok to ne resimo, necemo nista napraviti.
Re: Priče za kišne dane
Moc majcine ljubavi
U plodnoj dolini podno Anda živjelo je miroljubivo pleme. Jednog je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu.
Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dječaka, jer u stjenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dijete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan, sad na drugi način; penjali se lijevom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli.
Vidjevši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla.
Iznenada ugledaše djetetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli preći. Na leđima je u vreći nosila svoga sina. Kako je uspjela?
Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče:
“Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo prijeći planinu. Kako si ti uspjela?”
Žena slegnu ramenima i odvrati:
“Nije to bilo vaše dijete.”
U plodnoj dolini podno Anda živjelo je miroljubivo pleme. Jednog je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu.
Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dječaka, jer u stjenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dijete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan, sad na drugi način; penjali se lijevom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli.
Vidjevši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla.
Iznenada ugledaše djetetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli preći. Na leđima je u vreći nosila svoga sina. Kako je uspjela?
Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče:
“Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo prijeći planinu. Kako si ti uspjela?”
Žena slegnu ramenima i odvrati:
“Nije to bilo vaše dijete.”
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
JE LI VRABAC MRTAV ILI ŽIV?!
Jedan dječak dođe do poznatog učitelja zena
koji je važio za velikog mudraca.
Dječak je držao ruke tajnstveno iza leđa.
Nastojao je zauzeti što važniji stav.
I teško prikrivajući pogled u kom se
krila želja da ga nadmudri, najzad upita
učitelja zena:
“Je li vrabac što ga držim u ruci mrtav ili živ?”
“Mrtav je”, poslije kraćeg razmišljanja odgovori mudrac.
Dječak otvori ruku, i smijući se ispusti vrapca da odleti.
“Vidiš…pogriješio si”, reče dječak, samozadovoljno se smiješeći.
“Istina je. Pogriješio sam.”, odvrati mu učitelj…Ali da sam rekao da je vrabac živ, ti bi stisnuo šaku i zadavio ga, što nisam želio da se desi.
Odgovor je ipak bio u tvojim rukama.”
Re: Priče za kišne dane
Bogati decak
Čovjek se vratio s posla kasno, umoran
i nervozan i nađe svog 5-ogodišnjeg sina
kako ga čeka na vratima.
SIN: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’
OTAC ‘Da, naravno, reci, šta je?
SIN: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’
kaže bijesno otac.
SIN: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi,
koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘Ako već moraš da znaš, zarađujem 20 eura na sat.’
SIN: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.
SIN: ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 10 eura?’
Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 10 eura
taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu glupost,
tada se okreni i idi ravno u sobu i ne izlazi mi na oči večeras.
Ja ne radim svaki dan do kasno u noć za takve dječje idiotarije!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja…
kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi izvukao novac od mene?
Možda ga trebam više tući!’
Nakon nekih sat vremena, malo se ipak smirio pa razmislio:
Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 10 eura…on zaista i ne pita često za novac…
Skočio je iz stolice i otišao do njegove sobe i otvorio vrata.
‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.
‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.
‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije.
Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 10 eura koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, uzviknuo je.
Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao kesu prepunu kovanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac.
‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.’, odgovori dječak.
‘Tata, sada imam 20 eura. Mogu li kupiti sat tvoga vremena?
Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.”
Čovjek se vratio s posla kasno, umoran
i nervozan i nađe svog 5-ogodišnjeg sina
kako ga čeka na vratima.
SIN: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’
OTAC ‘Da, naravno, reci, šta je?
SIN: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’
kaže bijesno otac.
SIN: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi,
koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘Ako već moraš da znaš, zarađujem 20 eura na sat.’
SIN: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.
SIN: ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 10 eura?’
Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 10 eura
taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu glupost,
tada se okreni i idi ravno u sobu i ne izlazi mi na oči večeras.
Ja ne radim svaki dan do kasno u noć za takve dječje idiotarije!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja…
kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi izvukao novac od mene?
Možda ga trebam više tući!’
Nakon nekih sat vremena, malo se ipak smirio pa razmislio:
Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 10 eura…on zaista i ne pita često za novac…
Skočio je iz stolice i otišao do njegove sobe i otvorio vrata.
‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.
‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.
‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije.
Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 10 eura koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, uzviknuo je.
Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao kesu prepunu kovanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac.
‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.’, odgovori dječak.
‘Tata, sada imam 20 eura. Mogu li kupiti sat tvoga vremena?
Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.”
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
… – Dođi da se igramo – predloži joj mali princ. – Tako sam tužan
- Ne mogu da se igram – reče lisica – Nisam pripitomljena.
- Ah? Oprosti – reče mali princ. Ali razmislivši malo, on dodade:
- Šta to znači “pripitomiti“?
- Ti nisi odavde – reče lisica. – Šta tražiš?
- Tražim ljude – reče mali princ. – Šta to znači “pripitomiti“
- Ljudi imaju puške i love – reče lisica. – To je veoma neprijatno! Oni gaje i kokoške. Jedino su zbog toga zanimljivi. Ti tražiš kokoške, zar ne?
- Ne – odvrati mali princ. – Ja tražim prijatelje. Šta znači “pripitomiti“?
- To je nešto odavn zaboravljeno – reče lisica. To znači “stvarati veze“…
- Stvarati veze?
- Naravno – reče lisica. – Ti si za mene još samo mališan nalik stotinama hiljada drugih dečaka. I nisi mi potreban. A ni ja tebi ne trebam. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svetu. Ja ću za tebe biti jedina na svetu…
- Počinjem da shvatam – reče mali princ. – Postoji jedna ruža…Mislim da me je pripitomila…
- To je moguće – reče lisica. – Na zemlji se svašta može videti.
- Oh! To nije na zemlji – reče mali princ.
Lisica je izgledala veoma radoznala.
- Na nekoj drugoj planeti?
- Da.
- A da li ima lovaca na toj planeti?
- Nema.
- To je zanimljivo! A kokošaka?
- Nema ni njih.
- Ništa nije savršeno! – uzdahnu lisica.
Ali lisica se vrati na svoju misao:
– Moj život je jednoličan. Ja lovim kokoške, a ljudi love mene. Sve su kokoške nalik jedna na drugu, a svi ljudi su međusobno slični. Dakle, pomalo se dosađujem. Ali, ako me ti pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Poznavaću bat koraka koji će se razlikovati od svih drugih. Drugi koraci me teraju da se skrivam pod zemljom. Tvoji će me, kao muzika, pozivati da izađem iz jazbine. A zatim, pogledaj! Vidiš li tamo dole žitna polja? Ja ne jedem hleb. Žito je za mene nekorisno. Žitna polja me ne podsećaju ni na šta. A to je tužno! Ali tvoja kosa je boja zlata. Biće veličanstveno kada me budeš pripitomio! Žito, koje je zlatno, podećaće me na tebe. I ja ću voleti šum vetra u žitu…
Lisica ućuta. Dugo je gledala malog princa:
- Ako ti se sviđa…pripitomi me – reče ona
- Hoću rado – odgovori mali princ – ali nemam mnogo vremena. Moram da pronađem prijatelje, da upoznam mnoge stvari.
- Čovek upozna samo one stvari koje pripitomi – reče lisica. – Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju sasvim gotove stvari kod trgovaca. Ali kako nipošto nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako želiš jednog prijatelja, pripitomi me!
- Šta treba da učinim? – zapita mali princ.
- Treba da budeš veoma strpljiv – odgovori lisica. – Sešćeš najpre malo dalje od mene, eno, tamo na travu. Ja ću te posmatrati krajičkom oka, a ti ćeš ćutati. Govor je izvor nesporazuma. Ali svakog dana moći ćeš da sedneš malo bliže…
Sutradan se mali princ vrati.
- Bolje je da se vraćaš u isti čas – reče lisica. – Ako dolaziš, na primer, u četri sata posle podne, od tri sata ću početi da se radujem. Što se čas tvog dolaska bude približavao, biću sve srećnija. U četiri sata već ću biti uznemirena i zabrinuta; otkriću cenu sreće! Ali ako budeš dolazio bilo kad, nikada neću znati za koji čas da pripremim svoje srce…Potrebni su obredi…
- Šta je to obred? – zapita mali princ.
- I to je nešto odavno zaboravljeno – reče lisica. – To je nešto zbog čega se jedan dan razlikuje od ostalih dana, jedan čas od ostalih časova. Na primer, postoji obred kod mojih lovaca. Oni četvrtkom igraju sa seoskim devojkama. Četvrtak je zato veličanstven dan! Prošetam se do vinograda. Da lovci igraju bilo kad, svi dani bi ličili jedni na druge, i ja nikada ne bih imala praznika.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se približi čas odlaska:
- Ah! – reče lisica…-Rasplakaću se.
- To je tvoja krivica – reče mali princ. – Ja ti nipošto nisam želeo zla, ali ti si htela da te pripitomim…
- Naravno – reče lisica
- Ali ti ćeš se sada rasplakati! – reče mali princ
- Sigurno – odvrati lisica
- Znači da time ne dobijaš ništa!
- Dobijam – reče lisica – zbog boje žita.
Zatim dodade:
- Idi i ponovo pogledaj ruže. Shvatićeš da je tvoja jedina na svetu. Vratićeš se onda da se oprostiš sa mnom i ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
- Vi nimalo ne ličite na moju ružu, vi još niste ništa – reče im on. – Niko vas nije pripitomio, a ni niste nikoga pripitomile. I moja lisica je bila takva kao vi: bila je samo lisica slina stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje stvorio svog prijatelja, i ona je sada jedina na svetu.
A ruže su bile veoma zbunjene.
- Vi ste lepe, ali ste prazne – reče im on još. – Čovek ne može umreti za vas. Svakako, neki obični prolaznik bi poverovao da vam je moja ruža slična. Ali ona sam značajnija je od svih vas zajedno, zato što sam je ja zalivao. Što sam je stavljao pod stakleno zvono. Što sam je sklanjao od vetra. Zato što sam poubijao gusenice sa nje ( sem dve ili tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako jadikuje, ili se hvali, ili ponekad čak i ćuti. Jer je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
- Zbogom – reče on…
- Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne! Ona je veoma jednostavna. Dobro vidimo samo srcem. Suština je nevidljiva očima.
- Suština je nevidljiva očima – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Upravo zbog vremena koje utrošiš na svoju ružu ona ti je toliko dragocena.
- Upravo zbog vremena koje sam utrošio na svoju ružu…reče mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. – Ali ti ne treba da je smetneš s uma. Ti si odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu…
- Ja sam odgovoran za svoju ružu…-ponovi mali princ da bi zapamtio.
Mali princ- Ne mogu da se igram – reče lisica – Nisam pripitomljena.
- Ah? Oprosti – reče mali princ. Ali razmislivši malo, on dodade:
- Šta to znači “pripitomiti“?
- Ti nisi odavde – reče lisica. – Šta tražiš?
- Tražim ljude – reče mali princ. – Šta to znači “pripitomiti“
- Ljudi imaju puške i love – reče lisica. – To je veoma neprijatno! Oni gaje i kokoške. Jedino su zbog toga zanimljivi. Ti tražiš kokoške, zar ne?
- Ne – odvrati mali princ. – Ja tražim prijatelje. Šta znači “pripitomiti“?
- To je nešto odavn zaboravljeno – reče lisica. To znači “stvarati veze“…
- Stvarati veze?
- Naravno – reče lisica. – Ti si za mene još samo mališan nalik stotinama hiljada drugih dečaka. I nisi mi potreban. A ni ja tebi ne trebam. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svetu. Ja ću za tebe biti jedina na svetu…
- Počinjem da shvatam – reče mali princ. – Postoji jedna ruža…Mislim da me je pripitomila…
- To je moguće – reče lisica. – Na zemlji se svašta može videti.
- Oh! To nije na zemlji – reče mali princ.
Lisica je izgledala veoma radoznala.
- Na nekoj drugoj planeti?
- Da.
- A da li ima lovaca na toj planeti?
- Nema.
- To je zanimljivo! A kokošaka?
- Nema ni njih.
- Ništa nije savršeno! – uzdahnu lisica.
Ali lisica se vrati na svoju misao:
– Moj život je jednoličan. Ja lovim kokoške, a ljudi love mene. Sve su kokoške nalik jedna na drugu, a svi ljudi su međusobno slični. Dakle, pomalo se dosađujem. Ali, ako me ti pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Poznavaću bat koraka koji će se razlikovati od svih drugih. Drugi koraci me teraju da se skrivam pod zemljom. Tvoji će me, kao muzika, pozivati da izađem iz jazbine. A zatim, pogledaj! Vidiš li tamo dole žitna polja? Ja ne jedem hleb. Žito je za mene nekorisno. Žitna polja me ne podsećaju ni na šta. A to je tužno! Ali tvoja kosa je boja zlata. Biće veličanstveno kada me budeš pripitomio! Žito, koje je zlatno, podećaće me na tebe. I ja ću voleti šum vetra u žitu…
Lisica ućuta. Dugo je gledala malog princa:
- Ako ti se sviđa…pripitomi me – reče ona
- Hoću rado – odgovori mali princ – ali nemam mnogo vremena. Moram da pronađem prijatelje, da upoznam mnoge stvari.
- Čovek upozna samo one stvari koje pripitomi – reče lisica. – Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju sasvim gotove stvari kod trgovaca. Ali kako nipošto nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako želiš jednog prijatelja, pripitomi me!
- Šta treba da učinim? – zapita mali princ.
- Treba da budeš veoma strpljiv – odgovori lisica. – Sešćeš najpre malo dalje od mene, eno, tamo na travu. Ja ću te posmatrati krajičkom oka, a ti ćeš ćutati. Govor je izvor nesporazuma. Ali svakog dana moći ćeš da sedneš malo bliže…
Sutradan se mali princ vrati.
- Bolje je da se vraćaš u isti čas – reče lisica. – Ako dolaziš, na primer, u četri sata posle podne, od tri sata ću početi da se radujem. Što se čas tvog dolaska bude približavao, biću sve srećnija. U četiri sata već ću biti uznemirena i zabrinuta; otkriću cenu sreće! Ali ako budeš dolazio bilo kad, nikada neću znati za koji čas da pripremim svoje srce…Potrebni su obredi…
- Šta je to obred? – zapita mali princ.
- I to je nešto odavno zaboravljeno – reče lisica. – To je nešto zbog čega se jedan dan razlikuje od ostalih dana, jedan čas od ostalih časova. Na primer, postoji obred kod mojih lovaca. Oni četvrtkom igraju sa seoskim devojkama. Četvrtak je zato veličanstven dan! Prošetam se do vinograda. Da lovci igraju bilo kad, svi dani bi ličili jedni na druge, i ja nikada ne bih imala praznika.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se približi čas odlaska:
- Ah! – reče lisica…-Rasplakaću se.
- To je tvoja krivica – reče mali princ. – Ja ti nipošto nisam želeo zla, ali ti si htela da te pripitomim…
- Naravno – reče lisica
- Ali ti ćeš se sada rasplakati! – reče mali princ
- Sigurno – odvrati lisica
- Znači da time ne dobijaš ništa!
- Dobijam – reče lisica – zbog boje žita.
Zatim dodade:
- Idi i ponovo pogledaj ruže. Shvatićeš da je tvoja jedina na svetu. Vratićeš se onda da se oprostiš sa mnom i ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
- Vi nimalo ne ličite na moju ružu, vi još niste ništa – reče im on. – Niko vas nije pripitomio, a ni niste nikoga pripitomile. I moja lisica je bila takva kao vi: bila je samo lisica slina stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje stvorio svog prijatelja, i ona je sada jedina na svetu.
A ruže su bile veoma zbunjene.
- Vi ste lepe, ali ste prazne – reče im on još. – Čovek ne može umreti za vas. Svakako, neki obični prolaznik bi poverovao da vam je moja ruža slična. Ali ona sam značajnija je od svih vas zajedno, zato što sam je ja zalivao. Što sam je stavljao pod stakleno zvono. Što sam je sklanjao od vetra. Zato što sam poubijao gusenice sa nje ( sem dve ili tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako jadikuje, ili se hvali, ili ponekad čak i ćuti. Jer je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
- Zbogom – reče on…
- Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne! Ona je veoma jednostavna. Dobro vidimo samo srcem. Suština je nevidljiva očima.
- Suština je nevidljiva očima – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Upravo zbog vremena koje utrošiš na svoju ružu ona ti je toliko dragocena.
- Upravo zbog vremena koje sam utrošio na svoju ružu…reče mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. – Ali ti ne treba da je smetneš s uma. Ti si odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu…
- Ja sam odgovoran za svoju ružu…-ponovi mali princ da bi zapamtio.
Shade- Elita
- Broj poruka : 10711
Pridružila/o se : 13.11.2010
Re: Priče za kišne dane
Molitva
Jedan seljak vraćao se kasno uveče sa pijace. U jednom trenutku zaustavio se da se pomoli, ali je vidio je da nije ponio svoju knjigu molitvi. Nalazio se usred šume, točak na kolima mu se odvalio i tištala ga je pomisao da će mu dan biti okončan bez večernje molitve.
Stoga je ovako počeo da se moli:
“Napravio sam veliku glupost, Gospode. Pošao sam jutros od kuće bez moje knjige molitvi, a pamćenje mi je tako slabo da bez nje ništa ne umijem da kažem. Ali evo šta ću učiniti – polako ću, jedno po jedno, pet puta izgovoriti svako slovo azbuke, a ti, koji znaš svaku molitvu, moći ćeš da rasporediš ova slova tako da od njih nastane molitva koje ne mogu da se sjetim.”
Pouka:
Smisao nije u stalnoj molitvi i upražnjavanju rituala.
Dovoljno biti svjestan svoje vjere, bilo da je u pitanju vjera u Boga ili vjera u sebe.
Jedan seljak vraćao se kasno uveče sa pijace. U jednom trenutku zaustavio se da se pomoli, ali je vidio je da nije ponio svoju knjigu molitvi. Nalazio se usred šume, točak na kolima mu se odvalio i tištala ga je pomisao da će mu dan biti okončan bez večernje molitve.
Stoga je ovako počeo da se moli:
“Napravio sam veliku glupost, Gospode. Pošao sam jutros od kuće bez moje knjige molitvi, a pamćenje mi je tako slabo da bez nje ništa ne umijem da kažem. Ali evo šta ću učiniti – polako ću, jedno po jedno, pet puta izgovoriti svako slovo azbuke, a ti, koji znaš svaku molitvu, moći ćeš da rasporediš ova slova tako da od njih nastane molitva koje ne mogu da se sjetim.”
Pouka:
Smisao nije u stalnoj molitvi i upražnjavanju rituala.
Dovoljno biti svjestan svoje vjere, bilo da je u pitanju vjera u Boga ili vjera u sebe.
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Nikada ne zaboravi svoje prijateljice
Mlada žena koja se tek udala jednog je vrelog ljetnjeg dana došla u posjetu svojoj majci.
Sjela je u fotelju i dok je pila ledeni čaj, započele su priču o životu, o braku, o odgovornostima i obavezama zrelih ljudi.
Majka je zamišljeno promućkala kockice leda u svojoj čaši i onda je jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.
”Nemoj nikad zaboraviti svoje prijateljice!”, rekla je.
“One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svoga muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti ipak biti potrebne. Sjeti se da povremeno izađeš negdje sa njima, da se i dalje družiš sa njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su i tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Biće ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene!”
“Kakav blesav savjet “, pomislila je ćerka.
“Zar se nisam upravo udala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udata žena, odrasla! Nisam neka šiparica kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i moja porodica svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život dobije pravi smisao.”
Ali, ipak je poslušala svoju majku i nastavila da održava kontakte sa svojim prijateljicama.
Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela da uviđa da je njena majka, ustvari, tačno znala šta govori. Kako vrijeme i priroda donose promjene u životu svake žene, prijateljice ostaju najveći oslonac za nju.
U svojim 40-im, evo šta je naučila:
Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Poslovi dođu i prođu.
Karijere se završavaju.
Roditelji umiru.
Kolege zaboravljaju usluge.
Muškarci imaju svoj svijet.
Ali, prijateljice ostaju uz tebe, ma koliko vremena i kilometara bile daleko od tebe. Prijateljica nikad nije toliko daleko da ne može biti uz tebe, kada je potrebna.
Dok budeš morala ići tim usamljenim putem koji se zove život i kad budeš morala ići sama, tvoje prijateljice će biti tu, pored puta, navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se oko tebe, zalažući se za tebe i čekajući te na kraju puta širom raširenih ruku. A ponekad će čak i prekršiti pravila zbog tebe.
Mlada žena koja se tek udala jednog je vrelog ljetnjeg dana došla u posjetu svojoj majci.
Sjela je u fotelju i dok je pila ledeni čaj, započele su priču o životu, o braku, o odgovornostima i obavezama zrelih ljudi.
Majka je zamišljeno promućkala kockice leda u svojoj čaši i onda je jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.
”Nemoj nikad zaboraviti svoje prijateljice!”, rekla je.
“One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svoga muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti ipak biti potrebne. Sjeti se da povremeno izađeš negdje sa njima, da se i dalje družiš sa njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su i tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Biće ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene!”
“Kakav blesav savjet “, pomislila je ćerka.
“Zar se nisam upravo udala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udata žena, odrasla! Nisam neka šiparica kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i moja porodica svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život dobije pravi smisao.”
Ali, ipak je poslušala svoju majku i nastavila da održava kontakte sa svojim prijateljicama.
Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela da uviđa da je njena majka, ustvari, tačno znala šta govori. Kako vrijeme i priroda donose promjene u životu svake žene, prijateljice ostaju najveći oslonac za nju.
U svojim 40-im, evo šta je naučila:
Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Poslovi dođu i prođu.
Karijere se završavaju.
Roditelji umiru.
Kolege zaboravljaju usluge.
Muškarci imaju svoj svijet.
Ali, prijateljice ostaju uz tebe, ma koliko vremena i kilometara bile daleko od tebe. Prijateljica nikad nije toliko daleko da ne može biti uz tebe, kada je potrebna.
Dok budeš morala ići tim usamljenim putem koji se zove život i kad budeš morala ići sama, tvoje prijateljice će biti tu, pored puta, navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se oko tebe, zalažući se za tebe i čekajući te na kraju puta širom raširenih ruku. A ponekad će čak i prekršiti pravila zbog tebe.
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Srebro
Na samrti pozva otac sina:
- Pogledaj kroz prozor sine i reci mi šta vidiš.
- Ljude, odgovori on.
Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda i upita ga opet šta vidi.
- Vidim sebe, odgovori on.
- Eto, sine! I prozor i ogledalo su od istog stakla, s tom razlikom što se na staklu od ogledala nalazi tanak sloj srebra.
I u životu je tako:
Gde god se srebro nađe između ljudi, tu čovek vidi samo sebe.
Shade- Elita
- Broj poruka : 10711
Pridružila/o se : 13.11.2010
Re: Priče za kišne dane
Jednog dana jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine! Kopajući po kutijama, naiđe na malu bilježnicu svoga sad već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik.
„Ne sjećam se da sam je ikada vidio“, pomisli on. Listajući, lice mu obasja osmijeh i oči mu zaiskriše. Stranice su ga na trenutak vratile u prošlost, kada je kućom odjekivao smijeh osmogodišnjeg dječaka. Na neke događaje potpuno je zaboravio. Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uvidio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao. „Ali kako je to moguće?“ upitao se. „Pa ja na to nisam tako gledao.“
Tad se sjeti da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa otiđe po njega u kućnu biblioteku. S jedne od polica izvuče veliku knjigu u kožnom uvezu s pozlaćenim inicijalima i položi je na sto pored dnevnika na kojem je olovkom bilo jednostavno napisano Jimmy. Otvori svoj dnevnik na mjestu na kojem je pisalo:
„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“ Potom listajući sinovljev dnevnik potraži isti taj datum i pročita riječi svoga sina:
„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“
Cijelom svijetu možete biti samo jedna od osoba, ali jednoj osobi možete biti cijeli svijet.
„Ne sjećam se da sam je ikada vidio“, pomisli on. Listajući, lice mu obasja osmijeh i oči mu zaiskriše. Stranice su ga na trenutak vratile u prošlost, kada je kućom odjekivao smijeh osmogodišnjeg dječaka. Na neke događaje potpuno je zaboravio. Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uvidio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao. „Ali kako je to moguće?“ upitao se. „Pa ja na to nisam tako gledao.“
Tad se sjeti da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa otiđe po njega u kućnu biblioteku. S jedne od polica izvuče veliku knjigu u kožnom uvezu s pozlaćenim inicijalima i položi je na sto pored dnevnika na kojem je olovkom bilo jednostavno napisano Jimmy. Otvori svoj dnevnik na mjestu na kojem je pisalo:
„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“ Potom listajući sinovljev dnevnik potraži isti taj datum i pročita riječi svoga sina:
„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“
Cijelom svijetu možete biti samo jedna od osoba, ali jednoj osobi možete biti cijeli svijet.
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
KAKO ULJEPŠATI LOŠ DAN
Smijte se svemu što je pošlo naopako.
Obratite se potpunom strancu. Recite mu da je lijep.
Izađite napolje. Vrtite se ukrug.
Duvajte balone od sapunice.
Kupite sebi blesavu roskastu šolju.
Pogledajte u ogledalo, nasmijte se i pošaljite sebi poljubac.
Počastite se mirišljavom kupkom.
Prošetajte se u najvišim štiklama.
Ne zaboravite da niste jedina koja ovo radi.
Recite naglas: “Srećna sam što sam živa!”
Re: Priče za kišne dane
Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila.
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….Ali kako je onda moguce da se okrenes i pogledas drugu zenu?!...
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….Ali kako je onda moguce da se okrenes i pogledas drugu zenu?!...
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
LETENJE
====================================
Uznemiren Učiteljevom težnjom dа uništi svаki izrаz vjerovаnjа u Bogа,
jedаn je učenik povikаo: “Nije mi ostаlo ništа zа štа dа se uhvаtim.”
“To ptić kаže kаda gа gurnu iz gnijezdа!”, reče Učitelj.
Kаsnije je dodao: “Zаr očekuješ dа letiš dok si bezbjedno smješten u gnijezdu svojih uvjerenjа? To nije letenje. To je mаhаnje krilimа!”
====================================
Antoni De Melo
Re: Priče za kišne dane
Prica o zvezdi
Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.
Noću je veliki talas na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one umiru. Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje umire i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a umire i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očigledno moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to stvarno velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinutog pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu potpuno blizu prvi čovjek upita:
“A šta to vi radite?”
Drugi odgovara:“Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita: “Ali zbog čega? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
“Ali za ovu ima šanse!”
Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.
Noću je veliki talas na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one umiru. Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje umire i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a umire i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očigledno moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to stvarno velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinutog pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu potpuno blizu prvi čovjek upita:
“A šta to vi radite?”
Drugi odgovara:“Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita: “Ali zbog čega? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
“Ali za ovu ima šanse!”
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Kad sam imao 5 godina majka mi je stalno ponavljala da je najvažnija stvar u životu biti sretan.
Kada sam krenuo u školu, svi su nas pitali, šta želimo da postanemo kada porastemo.
Ja sam im odgovorio: – Sretan!
Onda su mi oni rekli: – Ti nisi razumio pitanje.
A ja sam njima uzvratio: – Ne! Vi niste razumjeli život!
Ana Gavalda – “35 kilograma nade”
Kada sam krenuo u školu, svi su nas pitali, šta želimo da postanemo kada porastemo.
Ja sam im odgovorio: – Sretan!
Onda su mi oni rekli: – Ti nisi razumio pitanje.
A ja sam njima uzvratio: – Ne! Vi niste razumjeli život!
Ana Gavalda – “35 kilograma nade”
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Prelepo Boni!
Anne Boleyn- Urednica
- Broj poruka : 3708
Pridružila/o se : 16.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Bio je to mali gradić i jedan običan dečak u njemu. Odrastao je uz oca i majku, koji su pripadali tzv. radničkoj klasi. Za osmi rođendan dobio je od oca mali automobil i saznao šta znači zaljubiti se na prvi pogled. Noćima ga je otac uspavljivao pričama o brzim automobilima, o trkama i herojima koji su na njima pobeđivali, o ljudima koji su ceo svoj život posvetili izradi tih kola, o čitavom procesu njihove izrade i sreći kada se okrene ključ i čuje zvuk paljenja.
Sate posle škole je provodio u očevoj garaži, gledajući kako uporno pokušava da osposobi za vožnju, kola već odavno pregažena vremenom. Komšije, drugovi iz škole, pa i po koji rođak koji je slučajno zalutao na tu stranu, nisu razumeli njihovu strast prema automobilima i kao što to obično biva usled nedostatka razumevanja – ono što su dobijali
od njih je bio podsmeh, negodovanje izraženo klimanjem glavom i saveti da se ostave rđavog posla jer će im život proći
uzalud.
Prolazili su dani, meseci, godine, i u staroj garaži više nije bio dečak, već stariji čovek u isto toliko starom radničkom
odelu. Sedeo je na stolici i u tišini posmatrao kola, prikupljajući snagu da ustane i makar još jednom baci pogled pod haubu.
” Hahahaha, pa ti i dalje pokušavaš, rekao sam ti da ta olupina nikada neće upaliti” – čulo se sa ulaza u garažu.
Starac podiže glavu i ugleda svog prijatelja iz škole, kome je očigledno njegova ljubav prema kolima i dalje bila smešna.
Smirenim glasom odgovori: “Moje je da pokušavam, a da li će da upali ili ne, videćemo”
Prijatelj na to reče: “E budalo stara, ceo svoj život si posvetio tim kolima, pokušavajuci da ih popraviš, ni tvom ocu pre tebe to nije uspelo. Mogao si to vreme koje si imao u životu mnogo bolje da iskoristiš, a ti ga protraćio na glupu gomilu metala. Ništa dobro ti ta tvoja tvrdoglavost nije donela, umrećeš pokušavajuci, a ništa nisi postigao, hahaha”
Starac se nasmeši, a oči mu zablistaše kao kada mu je bilo osam godina i reče:
“Pre 50 godina sam upoznao svoju ženu, kada su joj kola stala nedaleko od moje garaže, i popravio ih zahvaljujući onome što sam naučio, radeći na svojim kolima. Posao, na kojem sam penziju dočekao, sam dobio savetujući jednog gospodina koja kola su najbolja da kupi, shodno njegovim zahtevima. Bio je to noviji model ove ‘olupine’. Sin mi je prvi put progovorio ‘tata’, dok smo sedeli u kolima, a ja mu pričao gde sve može da se odveze. Ova stara krntija mi je donela sva čuda ovog sveta i svaki dan kada okrenem ključ, ona u mom srcu uvek upale iz prve.”
Stvari za koje u životu mnogo godina radimo, zalažemo se i trudimo, možda se i ne ostvare, ali ono što dobijemo na tom putu, daje životu smisao i čini ga potpunim.
Marko Raič
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
AKO
Ako možeš da vidiš
uništeno djelo svoga života,
i bez jedne riječi da ga ponovo gradiš,
ili da bez uzdaha ili protesta,
podneseš gubitak onoga što si dugo tekao;
ako možeš da budeš zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
ako možeš da budeš jak, a da ipak ostaneš nježan,
da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak boriš i braniš;
ako možeš da slušaš kako tvoje riječi
izvrću nevaljalci, da razdraže glupake,
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš ni jednu laž;
ako možeš da sačuvaš dostojanstvo i slavu,
ako možeš da budeš skroman,
iako si savjetodavac kraljeva,
ako možeš da voliš svoje prijatelje kao braću,
a da ti ni jedan ne bude sve i svja;
ako znaš da razmišljaš, da posmatraš i upoznaješ,
a da nikad ne postaneš skeptik ni rušilac,
ako znaš da sanjariš, a da ti san ne bude gospodar,
da maštaš, a da ne budeš samo maštar;
ako možeš da budeš čvrst, ali nikad divalj,
ako možeš da budeš dobar,
ako možeš da budeš pametan,
a da nisi čistunac i sitničar;
ako možeš da zadobiješ pobedu posle poraza,
a da te dve varke podjednako primiš,
ako možeš da sačuvaš hrabrost i glavu,
kad je svi ostali izgube.
Tada će sreća i pobjeda
biti zauvijek tvoji poslušni robovi,
i ono što više vrijedi nego slava:
Bićeš Čovjek Sine Moj!
Radjard Kipling
Ako možeš da vidiš
uništeno djelo svoga života,
i bez jedne riječi da ga ponovo gradiš,
ili da bez uzdaha ili protesta,
podneseš gubitak onoga što si dugo tekao;
ako možeš da budeš zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
ako možeš da budeš jak, a da ipak ostaneš nježan,
da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak boriš i braniš;
ako možeš da slušaš kako tvoje riječi
izvrću nevaljalci, da razdraže glupake,
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš ni jednu laž;
ako možeš da sačuvaš dostojanstvo i slavu,
ako možeš da budeš skroman,
iako si savjetodavac kraljeva,
ako možeš da voliš svoje prijatelje kao braću,
a da ti ni jedan ne bude sve i svja;
ako znaš da razmišljaš, da posmatraš i upoznaješ,
a da nikad ne postaneš skeptik ni rušilac,
ako znaš da sanjariš, a da ti san ne bude gospodar,
da maštaš, a da ne budeš samo maštar;
ako možeš da budeš čvrst, ali nikad divalj,
ako možeš da budeš dobar,
ako možeš da budeš pametan,
a da nisi čistunac i sitničar;
ako možeš da zadobiješ pobedu posle poraza,
a da te dve varke podjednako primiš,
ako možeš da sačuvaš hrabrost i glavu,
kad je svi ostali izgube.
Tada će sreća i pobjeda
biti zauvijek tvoji poslušni robovi,
i ono što više vrijedi nego slava:
Bićeš Čovjek Sine Moj!
Radjard Kipling
Re: Priče za kišne dane
Jedan škrtac sakrio je svoje zlato u podnožju drveta u svom vrtu.
Svake nedjelje vadio ga je iz zemlje i satima ga s uživanjem gledao.
Neko je ipak doznao za to i pokrao mu zlato.
Kada je škrtac došao da ga gleda, zatekao je samo praznu rupu u zemlji
i počeo tako da urla i jauče da su svi susjedi došli da vide šta se dešava.
Jedan od njih upitao ga je:”Da li si ikad upotrijebio to zlato?”
“Ne”, odgovorio je škrtac. “Samo sam ga vadio i gledao.”
“Onda je sve u redu”, rekao mu je susjed. “Zašto bi kukao?
Po onom što si imao od tog zlata neće se ništa bitno promijeniti
ako i dalje budeš dolazio i gledao u rupu.”
***
Nije novac koji posjedujemo, već naša sposobnost da ga upotrijebimo ono što nas čini bogatim ili siromašnim. Namučiti se da bi se obogatili a onda ne znati da se uživa u tome, isto je kao i biti ćelav a skupljati češljeve.
Antoni de Melo
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Re: Priče za kišne dane
PRESTANI DA ČEKAŠ!
…Jedna poznata mudrost kaže: Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš planove za život.
Događa li ti se često da gledaš kroz prozor, da pratiš apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po staklu i da misliš da je svijet jedno beskrajno dosadno mjesto za Život?
Budiš se ujutru i potajno proviruješ kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično.
A ono te samo zaslijepljuje svojim zrakama, i čak ti se čini da ti se ruga.
Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog.
I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mjesec, ta godina…
Sve dok odjednom ne osjetiš da ti Život odlazi u nepovrat, a ti još uvijek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti.
I shvataš, kako neprimjetno, nekako nesvjesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osjećaj beskrajnog razočarenja i umora.
Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vrijedilo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvjereno pogledati prema naprijed.
Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe.
Nećeš moći razumjeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu ljepotu oko sebe! Propuštaš suštinu!
Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmijehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije…
Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živjeti ‘Sutra’.
Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute.
Polako, ali dosljedno i nepovratno iščezava tvoj Život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osjetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj Život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu.
***
I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rastjeraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga Života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom Života. Uzmi ga samouvjereno u ruke i postani gospodar svoga Života. Živi Život! Živi ga danas! Živi ga sada! Živi ga u ovom trenutku!
…Jedna poznata mudrost kaže: Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš planove za život.
Događa li ti se često da gledaš kroz prozor, da pratiš apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po staklu i da misliš da je svijet jedno beskrajno dosadno mjesto za Život?
Budiš se ujutru i potajno proviruješ kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično.
A ono te samo zaslijepljuje svojim zrakama, i čak ti se čini da ti se ruga.
Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog.
I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mjesec, ta godina…
Sve dok odjednom ne osjetiš da ti Život odlazi u nepovrat, a ti još uvijek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti.
I shvataš, kako neprimjetno, nekako nesvjesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osjećaj beskrajnog razočarenja i umora.
Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vrijedilo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvjereno pogledati prema naprijed.
Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe.
Nećeš moći razumjeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu ljepotu oko sebe! Propuštaš suštinu!
Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmijehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije…
Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živjeti ‘Sutra’.
Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute.
Polako, ali dosljedno i nepovratno iščezava tvoj Život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osjetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj Život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu.
***
I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rastjeraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga Života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom Života. Uzmi ga samouvjereno u ruke i postani gospodar svoga Života. Živi Život! Živi ga danas! Živi ga sada! Živi ga u ovom trenutku!
Re: Priče za kišne dane
Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford,
upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne
veoma rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi
bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata,
koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest,
tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela
koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija
i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru.
Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
- OK, spreman sam ako će to spasiti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se.
I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice ublijedilo i sa njega je nestalo smiješka.
Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- A hoću li odmah početi da umirem?
Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naučila šta je hrabrost.
Boni- Urednica
- Broj poruka : 9008
Pridružila/o se : 29.03.2011
Strana 6 od 11 • 1, 2, 3 ... 5, 6, 7 ... 9, 10, 11
Strana 6 od 11
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu