Priče za kišne dane

DVA ZIDARA

Prvi zidar:

Po cijeli dan samo slažem cigle jednu na drugu. Dolazim ujutro na posao i slažem sve do pauze za ručak. Poslije ručka opet slažem cigle do kraja radnog vremena. Jedino zadovoljstvo na poslu je petkom popodne kada dobijem platu za tu nedjelju.

Drugi zidar:

Ja gradim kuće. Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati. Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom. Mislim o djeci koja će u njima rasti. Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom. Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome dom.

ŠTA JE NEBO DŽONATANE?

Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog svijeta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prijašnjeg, zaboravljajući odmah odakle smo stigli, ne razmišljajući kamo hrlimo, ne misleći na sutra.

Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu?

Hiljadu života, Džone, deset hiljada! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda jos stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.

On raširi krila i krene prema vjetru.


Čudno je to. Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda, u tren oka. Zapamti, Džonatane! Nebo nije ni mjesto ni vrijeme, jer su mjesto i vrijeme beznačajni.”

PRONIKNI U SVOJE MISLI

“Ko sam ja?” – upita mladić Starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

“To su tama i mama.” – misli nevino dijete.

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – mislli ubica.

“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svako misli,” – zaključi Starac – “zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.”

ŽOZEOVE SANDALE – Božićna priča Paula Koelja


Prije mnogo i mnogo godina, toliko mnogo, da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je sedmogodišnji dječak po imenu Žoze. Dječak je prerano ostao bez roditelja te ga je usvojila njegova tetka, velika škrtica od žene, koja mu, i pored toga što je imala mnogo novca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela u susjedstvu sa bogatim ljudima, tetka je iskoristila svoj uticaj da natjera direktora škole da prihvati njenog nećaka u školu za jednu desetinu mjesečne takse. Zaprijetila je da će se žaliti županu ako joj to ne učini. Direktor nije imao izbora i primio je Žozea, ali je zato uvijek, kad bi mu se pružila prilika, tjerao učitelje da ponižavaju malog Žozea. Sve se nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Žoze, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije patio zbog toga.

Bilo je Badnje veče. Svi učenici trebali su da prisustvuju misi u jednoj crkvi prilično udaljenoj od sela, jer je lokalni sveštenik bio na odmoru. Usput su dječaci i djevojčice sa oduševljenjem pričali o tome šta će naći za poklon pored svoje obuće sljedećeg jutra: modernu odjeću, skupe igračke, čokolade, trotinete, bicikla…Svi su bili lijepo obučeni, kako to i biva za praznične dane. Samo se je mali Žoze razlikovao…i dalje je nosio svoju otrcanu odjeću i stare sandale, koje su mu bile pomalo i tijesne (tetka mu ih je kupila kad je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kad napuni deset). Neka djeca su ga zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu da ih je stid što imaju za prijatelja nekoga ko je tako bijedno obučen i obuven. Ali pošto mali Žoze nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No kada uđe u crkvu i začu zvuk orgulja i vidje sve te zapaljene svijeće, i sve te ljude obučene u najljepšu odjeću koju je ikad vidio…ljude koji su došli sa svojim porodicama i roditelje koji su grlili svoju djecu, Žoze iznenada osjeti da je najnesretniji dječak na svijetu.

Poslije pričešća, umjesto da se vrati sa ostalim đacima, on sjede na prag kapele i zaplaka. I mada nije znao za ljubav, on tada shvati kakav je ustvari osjećaj biti sam, ostavljen od svih…bačen sudbini na volju.

U tom trenutku Žoze ugleda pored sebe jedno bosonogo dijete, bijedno kao i on sam. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je, da je došlo izdaleka i da je dugo hodalo, da bi stiglo dovdje. Pomislio je:“Jadno dijete, sigurno ga mnogo bole noge…..Daću mu da obuje jednu moju sandalu, da makar ublažim polovinu njegovog bola.“ Jer, iako nije znao za ljubav, mali Žoze znao je za patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a sa drugom na nozi krenuo nazad u selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu da ne izranjava previše svoje tabane od kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala, i zaprijeti mu da će ga, ako je ne nađe do jutra, surovo kazniti.

Žoze je otišao u krevet sa strahom, jer je znao kakve je kazne primjenjivala njegova zla tetka. Cijelu noć se tresao od straha, jedva uspjevši pred zoru malo da se umiri i zaspe. I samo što je zaspao, začu mnoge glasove iz gostinjske sobe. Tetka dotrči do njegove sobe i upita ga, šta se dešava. Žoze bunovan, otide u gostinjsku sobu, i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u kapeli. Oko sandale nalazile su se raznorazne igračke, bicikli, trotineti, odjeća…Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer nisu našla ništa od poklona kada su se probudila.

Tačno u tom trenutku sveštenik iz crkve, u kojoj su đaci bili na misi, uleti bez daha u sobu. „Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa“, reče „odjeveno u zlato, ali obuveno sa jednom jedinom sandalom“.

U trenu zavlada tišina, ljudi počeše zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, zla tetka se rasplaka i zamoli za oproštaj, a Srce MALOG Žozea ispuni se Ljubavlju i on spozna njen smisao.

***

Po priči Fransoa Kope iz 1903. godine.

Paulo Koeljo

45 LEKCIJA O ŽIVOTU – prvi dio

1. Život nije pošten, ali je ipak dobar.
2. Kad god sumnjaš učini jedan mali korak.
3. Život je kratak da bi gubili vrijeme na mržnju.
4. Tvoj posao neće brinuti o tebi kad se razboliš. Tvoji prijatelji i roditelji hoće. Održavaj kontakt s njima.
5. Redovno plaćaj svoje račune.
6. Ne moraš pobijediti u svakoj raspravi. Složi se da se ne slažeš.
7. Plači s nekim. Lakše je nego plakati sam.
8. Nije loše naljutiti se na boga. Podnijeće on to.
9. Štedi za penziju od svoje prve plate.
10. Kad je čokolada u pitanju – otpor je izlišan.
11. Pomiri se sa svojom prošlošću pa ti neće upropastiti sadašnjost.
12. U redu je ako te tvoja djeca vide kad plačeš.
13. Ne poredi svoj život s drugima. Nemaš pojma kako izgleda njihov put.
14. Ako veza mora biti tajna, nemoj biti u takvoj vezi.
15. Sve se može promijeniti za treptaj oka. Ali ne brini. Bog ne trepće.

PROSVJETLJENJE
“Gdje trebam tražiti prosvjetljenje?”
“Ovdje.”
“Kad će se dogoditi?”
“Upravo se sada događa.”
“A zašto ga ne osjećam?”
“Zato jer ne gledaš.”
“A šta da gledam?”
“Ništa. Dovoljno je da gledaš.”
“U šta?”
“U bilo šta na čemu počivaju tvoje oči.”
“Moram li to gledati na poseban način?”
“Ne. Dovoljno je na običan način.”
“Pa zar ne gledam uvijek na običan način?”
“Ne.”
“Zašto ne?”
“Zato, jer da gledaš morao bi sav biti ovdje. A ti si uglavnom negdje drugdje.”
Ekhart Tol

PESMA PTICE

Postoji legenda o ptici koja čim nauči da leti nađe bodljikavo drvo. Zavuče se među njegove grane i nađe najveći trn i nabode se na njega. U tom trenutku ispusti glas nalik pesmi. Ljudi se osvrću kad čuju, a Bogovi se smeše, jer lepota te pesme prevazilazi najlepše stvari na svetu.
Ova ptica je dokaz da najlepše i najbolje stvari dolaze iz velike patnje i bola.

PROMAŠAJ

Teška vremena ne traju zauvijek – čvrsti ih ljudi pobjeđuju:

Promašaj ne znači da ste promašeni, on samo znači da još niste uspjeli.
Promašaj ne znači da ništa niste postigli, on samo znači da ste nešto naučili.
Promašaj ne znači da ste budala, on samo znači da ste imali puno vjere.
Promašaj ne znači da ste osramoćeni, on samo znači da ste bili voljni pokušati.
Promašaj ne znači da ste manje vrijedni, on samo znači da niste savršeni.
Promašaj ne znači da traćite vrijeme, on samo znači da imate razloga za početi iznova.

Promašaj ne znači da trebate odustati, on samo znači da se morate jače potruditi.
Promašaj ne znači da nikada nećete uspjeti, on samo znači da će malo duže trajati.

Promašaj ne znači da vas je Bog napustio, on samo znači da Bog ima bolju ideju za vas.

Robert H. Šule

TRI ELEMENTA SREĆE


Vudi Alen je poznat po izreci: »Osamdeset posto života sastavljeno je od razmetanja«. Hrabrost izražavamo bezbrojnim sitnicama kad ispunjavamo svoje obaveze ili iskušavamo nove stvari koje bi nam mogle poboljšati život. Mnogi se ljudi pribojavaju rizikovati i više im se sviđa prazan, predvidljiv život koji se uvijek iznova ponavlja.

Zato nas je preplavila dosada koja je jedna od glavnih karakteristika našega doba. Mahniti pokušaji prevladavanja dosade izgledaju poput žeđi za zabavom i stimulacijom koje su, na kraju krajeva, bez ikakvog smisla.

Najteže nas pritišće odgovor na pitanje »Zašto?« Zašto smo ovdje? Zašto odabiramo baš ovakav život? Zašto bismo se uopšte trudili? Očajnički odgovor sadržan je u popularnoj uzrečici: »Nije važno«.

Tri su elementa sreće: nešto što možemo raditi, osoba koju volimo i nešto čemu se možemo radovati. Razmislite o tome.

Teško je biti nesrećan ako imamo koristan posao, trajne odnose i naznake o budućem zadovoljstvu. Pojmom “rad” obuhvatam svaku aktivnost, plaćenu ili neplaćenu, koja nam pruža osjećaj lične važnosti. Ako imamo dobro zanimanje koje nam život ispunjava smislom, to je onda naš rad. Pohvalno je što su ljudi tako različiti da zadovoljstvo i smisao mogu pronaći u prosječnoj partiji malog fudbala ili jamba. Zamislite samo kakve bismo imali probleme u prometu kada bismo svi voljeli jedno te isto?!

Gordon Livingston

Pusti granu


Jedan ateista se igrom slučaja našao kako se drži za granu iznad litice, da bi tada zatražio pomoć od Boga.
Jedan
ateista pao je s litice i, dok se kotrljao niz strminu, uspjeo je da se
uhvati za granu nekog žbuna, i tako ostao između neba i stijena u
dubini provalije, svjestan da neće još dugo izdržati. Tada mu je sinula
ideja.

"Bože!" prodrao se iz sveg glasa.
Tišina. Nije bilo odgovora.
"Bože!" ponovo je kriknuo. "Ako postojiš, spasi me i obećavam da ću vjerovati u tebe, a učiću i druge da vjeruju."

I dalje tišina. Iznenada, laknulo mu je kad se začuo dubok glas,
koji je odjekivao kroz ponor: "Tako svi govore kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" dreknuo je, ohrabren. "Ja nisam kao drugi. Zar ne vidiš
da sam već počeo da vjerujem, jer uspjeo sam da ti čujem glas? Treba
samo da me spaseš i zazivaću tvoje ime do kraja svijeta!"

"Dobro", rekao je glas. "Spasiću te. Pusti granu."
"Da pustim granu?" dreknuo je čovjek u pometnji.
"Nisam valjda lud!"
Priča se, kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more, da nije
došlo do očekivanog čuda. Tek kada je prvi čovjek skočio u talase, more
se otvorilo na dvije strane da propusti jevrejski narod.

Da bi nam se otvorili novi putevi ili da bi stekli nove uvide,
ponekad moramo vjerovati čak iako nemamo vidljivih dokaza. Mada to ne
treba shvatiti bukvalno i pustiti granu ako bi se nasli da visimo iznad
neke litice :)

Da li ste Jevrejin?

Jedna jevrejka je toliko zapitkivala čovjeka pored sebe, da je ovaj na kraju pristao da se složi sa njenim ubjeđivanjima.

Jedna stara Jevrejka sedela je pored velikog i debelog Šveđanina i
uporno ga gledala. Na kraju ga je upitala: "Oprostite; vi ste Jevrejin,
zar ne?"

"Ne", odgovorio je on. Nekoliko minuta kasnije, ona mu se ponovo
obratila: "Znate, meni možete slobodno da kažete. Vi ste ipak Jevrejin?"

"Ne, ja zaista nisam Jevrejin", odgovorio je Šveđanin. Ona ga je
pomno proučavala još neko vreme, a zatim rekla: "Jeste li sigurni u to?"

lznerviran, čovek je izjavio: "U redu, ja sam Jevrejin!" Stara ga je
ponovo pogledala, odmahnula glavom i rekla: "Ne bi se baš reklo!"

Često prvo izvodimo zaključke, a zatim tražimo put da bismo stigli do njih.

Lovci u avionu


Dva lovca su ipak uspjela da ubijede pilota da preveze njihov ulov iako je pilot smatrao da je ulov pretežak za avion.

Dva lovca iznajmila su avion da ih preveze u divljinu. Nakon dve
nedelje pilot se vratio da ih ukrca; pogledao je životinje koje su
ubili i rekao: "Avion može da nosi samo jednog bizona, ostale ćete
morati da ostavite."

"Ali prošle godine pilot nam je dozvolio da utovarimo dva bizona u isti ovakav avion", pobunili su se lovci.

Pokoleban, pilot je na kraju rešio: "U redu, ako ste prošle godine to uradili, pretpostavljam da će nam to i ovog puta uspeti."

I tako, avion je uzleteo sa tri čoveka i dva bizona, ali nije uspeo
da se digne u visinu, već je udario u obližnje brdo. Ljudi su se nekako
izvukli iz olupine i pogledali oko sebe. Jedan lovac upitao je drugog:
"Šta misliš, gde se nalazimo?"

Razgledajući teren, ovaj je odgovorio: "Mislim da smo oko tri
kilometra levo od tačke gde se srušio onaj avion od prošle godine."

Neki ljudi su stvarno toliko uporni sa svojim idejama da ni ne razmišljaju koliko su te ideje ostvarljive.

KUĆA OD ZLATA


Jedan čovjek je za vrijeme zlatne groznice odlučio da proda svu svoju imovinu da bi obezbijedio opremu za kopanje zlata i hranu za ovaj poduhvat. Otišao je u planine zajedno sa drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.

Dani su međutim prolazili, a on nije pronalazio ni trunku zlata. Prolazili su mjeseci i godine, a on je postajao sve siromašniji i siromašniji i na kraju je ostao bez ičega. Razočaran poslije svih tih protraćenih godina čovjek riješi da ode u jedno napušteno mjesto gdje su ostale prazne barake kopača, i da tu na miru umre. Kako se osjećao veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, odlučio je da ode negdje u prirodu. Stigao je do jednog potoka, koji je tekao pored divne livade do koje je bila šuma. Tu je zastao i, posmatrajući taj predivan prizor prirodne ljepote, odlučio da tu napravi sebi jednu malu kuću. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo da pravi cigle od te zemlje i da ih suši na suncu. Od njih je kasnije sagradio kućicu na sred poljane. Došla je zima, a on je, onako izmoren i razočaran, umro od gladi i hladnoće.

Od tada je prošlo mnogo vremena i jedan mladi bračni par riješio je da kupi taj plac i sagradi na njemu kuću, jer im se jako sviđala priroda oko nje. Sagradili su kuću, ali im je jako smetala ta neugledna kućica na sred livade, pa su riješili da je sruše. Kada su počeli da je ruše, primijetili su da u ciglama nešto svjetluca na suncu. Odnijeli su ciglu na analizu i ustanovili da je se u cigli nalazi zlato.

Mjesto odakle je vađena zemlja za te cigle bilo je bogato nalazište zlata. Na tom mjestu je kasnije otvoren jedan od najvećih rudnika zlata na svijetu.
Zamislite koliko jedan čovjek može da bude slijep pored očiju i ne vidi bogatstvo koje tako dugo traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata.

Ne budite i vi slijepi.

Otvorite oči!

Pogledajte oko sebe!

SOBA SA 1000 DEMONA



Svakih 5 godina, članovi drevnog reda tibetanskih sveštenika skupljaju se na jednoj tajnoj lokaciji visoko u Himalajima radi svetog rituala. Za samo jedan dan, svakom svešteniku se nudi prilika za prosvjetljenjem. Sve što treba da urade je da prođu cijelim putem kroz sobu poznatu kao “Soba sa 1000 demona” i da izađu iz nje živi!

Problem je samo u tome što se unutar “Sobe sa 1000 demona” demoni pojavljuju u obliku tvojih najvećih strahova…zmija, paukova, dubokih provalija ili čega god drugog.

Postoje samo dva pravila: prvo, jednom kada uđete u sobu, niko ne može ući i spasiti vas; drugo, nemoguće je izaći iz sobe kroz vrata kroz koja ste ušli.

A za one hrabre duše koje usuđuju da se suoče sa svojim strahovima u potrazi za prosvjetljenjem, postoje samo dva savjeta:
1. Upamti, šta god da misliš da se nalazi oko tebe, to je samo projekcija tvog sopstvenog uma,
2. Bez obzira šta misliš da vidiš, čuješ, misliš ili osjećaš, nastavi da hodaš. Jer samo ako nastaviš da hodaš, doći ćeš do izlaza.

***

Uvijek idi u pravcu u kom raste tvoj strah.

Zakasneli odgovor

Jedan čovjek se punih deset godina molio da postane bogat, dok najednom nije izgubio želju za bogatstvom.

Kaže se: ako molitva ne bude uslišena u pravom trenutku, gubi svoju svrhu.
U drevnoj Indiji poklanjala se velika pažnja vedskim ritualima, koji
su se primenjivali s takvom tačnošću da, kad bi sveci molili za kišu,
suša bi odmah prestajala. Živeo je tada jedan čovek koji se molio po
ovim ritualima, preklinjući boginju Lakšmi da ga učini bogatim.

Čovek se molio punih deset godina bez ikakvog efekta, a onda je
najednom postao svestan da je bogatstvo nešto prolazno i nevažno, pa se
povukao u pećinu na padinama Himalaja i postao pustinjak.

Jednog dana, zadubljen u meditaciju, otvorio je oči i pred sobom
ugledao ženu zadivljujuće lepote, koja je blistala i presijavala se kao
da je od zlata. "Ko si i šta tražiš ovde?" upitao je. "Ja sam boginja
Lakšmi, kojoj i si se molio punih deset godina. Došla sam da ispunim
tvoju želju."

"Ah, dobra moja boginjo!" uskliknuo je čovek. "U međuvremenu sam
spoznao lepotu meditacije i izgubio svaku želju za bogatstvom. Prekasno
si stigla. Reci mi, zašto toliko kasniš?"

"Da budem iskrena", objasnila mu je Lakšmi, "ritualima koje si tako
verno obavljao, u potpunosti si zaslužio traženo bogatstvo, ali nisam
ti uslišila molbu zbog ljubavi i želje da učinim ono što je najbolje za
tebe."
Ako bi mogao da biraš, šta bi odabrao: da ti želja bude ispunjena, ili da ti bude ukazana milost da ne izgubiš duševni mir?

Tri čamca za spasavanje

Uprkos nadolazećoj poplavi sveštenik nije htjeo da se evakuiše već se pouzdavao u spas koji će doći božjim proviđenjem.

Jedan
sveštenik sedeo je kraj prozora, spremajući se da napiše propoved o
Proviđenju, kada je čuo buku kao od eksplozije i video ljude kako
panično beže na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da reka
nadolazi i da se ljudi evakuišu. Voda je uskoro počela da plavi ulicu
ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi: "Spremam propoved
o Proviđenju i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savetujem
drugima. Neću pobeći, ostaću ovde i pouzdaću se u spas koji će doći
božjim proviđenjem."

Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi.
"Uskačite, oče!" povikali su. "Ne, ne, deco moja", smireno je rekao
sveštenik. "Uzdam se u božje proviđenje koje će me spasiti." Ipak,
morao je da se popne na krov i, kada je voda stigla gore, prošao je još
jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je
odbio.

Na kraju, popeo se na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do
kolena, poslali su patrolni čamac da ga spase. "Ne, hvala vam", rekao
je, spokojno se osmehujući. "Ja verujem u Boga. On me neće ostaviti."

Kada se konačno udavio i stigao u raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom Bogu: "Verovao sam u tebe! Zašto me nisi spasao?" "Ako ćemo pravo", rekao je Bog, "poslao sam ti čitava tri čamca!"
Nekima čitav život prođe u iščekivanju.

Priča o osjećajima

Ludost je predložila osjećajima da se igraju skrivača. Kad su se svi osjećaji sakrili, ludost je krenula da ih traži.

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.


Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:


"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je među osjećajima."


Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"


"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim sa brojenjem, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronađem, taj je Pobjednik."


Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.


Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesovalo.


Ali nisu se svi htjeli igrati.


Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.


Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.


Oprez nije htio riskirati.


"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.


Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.


Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.


Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije jer
joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.


Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.


Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.


Sebičnost je pronašla skroviste, ali samo za sebe!


Laz se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.


Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.


Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.


"Milion", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.


Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.


Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.


Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.


Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.


Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.


Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.


Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.


Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.


Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbijesnila, ugledala je ružičnjak.
Zašla je među ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla, počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.


Odjednom se začu bolan krik.
Ružino trnje izgrebalo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala što da učini.


Pronašla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.


Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.


Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.

TRAŽIO SAM


Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo savladati.

Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…… ali dobio sam sve što mi je trebalo.”

…………….

Živi život bez straha, suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.

Tragalac za istinom

Đavo je vidio čovjeka koji se uputio u kuću duhovnog učitelja i
riješio je da učini sve što je u njegovoj moći da bi ga spriječio u
pronalaženju istine. I tako, podvrgnuo je sirotog čovjeka svim mogućim
iskušenjima: bogatstvu, užicima, slavi, moći, prestižu. Međutim, čovjek
je s lakoćom prošao kroz sva iskušenja, toliko je velika bila njegova
želja za duhovnim prosvjetljenjem.

Kada je stigao kod učitelja, bio je iznenađen što ovaj sjedi u
fotelji, dok učenici sjede na podu, kraj njegovih nogu. "Ovom čovjeku
očigledno nedostaje osnovna vrlina svetih ljudi, skromnost": pomislio
je. Uočio je zatim druge stvari koje mu se nisu dopale, pre svega to
što mu učitelj uopšte nije poklonio pažnju. "Pretpostavljam da je tako
zato što mu ne laskam kao ostali", rekao je u sebi. Nije mu se dopala
ni odjeća učitelja, kao ni način na koji je govorio učenicima.

Sve ovo navelo ga je na zaključak da je došao na pogrešno mjesto.
Kada je izašao iz prostorije, učitelj, koji je vidjeo đavola kako sjedi
u ćošku, rekao mu je: "Nije bilo neophodno da se toliko trudiš, taj
čovjek je bio tvoj od samog početka".

Takva je sudbina onih koji su, u svojoj potrazi za Bogom, spremni svega da se odreknu, osim ideje da ih je on stvorio.

Naradina molitva


Indijski mudrac Narada bio je poklonik boga Hari. Toliko mu je bio
posvećen da je jednog dana uobrazio kako nigde na svetu ne postoji
čovek koji toliko voli Boga kao on.

Gospod je progovorio u njegovom srcu, naredivši mu: "Narada, idi na
obalu Ganga i potraži grad u kome živi jedan od mojih vemika. Dobro će
ti doći njegovo društvo."

Narada je učinio kako mu je rečeno i pronašao seljaka koji je
ustajao u zoru, samo jednom izgovarao Harijevo ime, zatim uzimao motiku
i odlazio da čitav dan okopava zemlju. Uveče, pre nego što bi zaspao,
izgovarao je još jednom Harijevo ime. Narada je pomislio: "Kako je
moguće da je ovaj paor pravi vemik, ako po čitav dan samo kopa?"

Tada je Gospod naredio Naradi: "Napuni do vrha jednu činiju mlekom i
s njom obiđi čitav grad, ali nemoj ni kap mleka da prospeš". Narada je
tako i učinio.

"Koliko si puta mislio na mene dok si obilazio grad?" upitao ga je
Hari. "Ni jednom, Gospode", odgovorio je Narada. "Kako bih i mogao, kad
si mi naredio da ne prospem ni kap mleka iz činije?"

"Eto, ta činija je toliko obuzela tvoju pažnju da si potpuno
zaboravio na mene", rekao je Hari. "Šta da se onda kaže za tog seljaka,
koji i pored toga što hrani brojnu porodicu, dva puta dnevno pomisli na
mene?"

Ljudi većinom posmatraju druge i lako ih osuđuju i kritikuju, dok malo njih primjećuju svoja djela.

Azbučna molitva


Jedan seljak vraćao se kasno uveče sa pijace. U jednom trenutku
zaustavio se da se pomoli, ali video je da nije poneo svoju knjigu
molitvi. Nalazio se usred šume, točak na kolima mu se odvalio i tištala
ga je pomisao da će mu dan biti okončan bez večernje molitve.

Tada, počeo je ovako da se moli: "Napravio sam veliku glupost,
Gospode. Pošao sam jutros od kuće bez moje knjige molitvi, a pamćenje
mi je tako slabo da bez nje ništa ne umem da kažem. Ali evo šta ću
učiniti - polako ću, jedno po jedno, pet puta izgovoriti svako slovo
azbuke, a ti, koji znaš svaku molitvu, moći ćeš da rasporediš ova slova
tako da od njih nastane molitva koje ne mogu da se setim."


Poenta nije u stalnoj molitvi i upražnjavanju rituala. U stvari je
dovoljno biti svjestan svoje vjere, bilo da je u pitanju vjera u Boga
ili vjera u sebe.

Razjareni bik


Dva čoveka prelazila su preko polja kada je pred njima iskrsnuo
razjareni bik. Bezglavo su počeli da beže ka najbližem utočištu, dok je
bik tutnjao za njima. U trenutku, shvatili su da mu ne mogu uteći.
Jedan je doviknuo drugome: "Gotovo je! Nema nam spasa!"

Brzo, reci neku molitvu!" a ovaj mu je uzvratio: "Nikada se u životu
nisam molio i ne znam kakva bi molitva odgovarala ovoj situaciji."

"Ma nije važno! Bik nas sustiže, reci bilo šta!"

"Dobro onda, kazaću ono što je moj otac govorio pre svakog obroka: "Gospode, hvala ti na onome što nam sleduje."

* * *

Jedan rabin pitao je svog učenika šta ga muči. "Moje siromaštvo",
odgovorio je ovaj. "Živim u takvoj oskudici da gotovo ne uspevam da
učim i molim se."

"U ovom trenutku i konkretnoj situaciji", uzvratio je rabin,
"najbolji način za molitvu i učenje je da prihvatiš život baš takav
kakav je."


Nema veće svetosti nego kod ljudi koji su naučili da bez rezerve
prihvate svaki trenutak svog postojanja. Život je kao partija karata u
kojoj se svaki igrač trudi da što bolje odigra s kartama koje su mu
podeljene. Onaj koji odbije da igra s kartama koje mu sleduju, već
traži neke za koje smatra da ih zaslužuje, osuđen je da propadne u
životu. Nas niko nije pitao želimo li da igramo. Tu nema izbora, svi u
tome učetvuju. Na nama je da odlučimo kako.

VRIJEĐANJE BUDE


Buda je izgledao potpuno ravnodušan na
vrijeđanje nekog čovjeka koji je došao da
ga vidi. Kada su ga učenici kasnije upitali
u čemu je tajna njegovog spokojstva,
odgovorio je:

“Zamislite šta bi se dogodilo da vam neko
donese poklon, a vi ga ne uzmete, ili vam
pošalje pismo a vi ga ne otvorite. Ono što
je unutra ne bi imalo nikakvog efekta u
odnosu na vas. Ponašajte se na isti način
kad god vas uvrijede i nikad nećete izgubiti
svoj unutrašnji mir.”