Priče za kišne dane

---

D a li postoji zlo?

Jednog dana profesor na fakultetu je odlučio
da sa studentima započne raspravu.
Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?”
Studenti su u glas rekli da jeste.
“Baš sve?”, pitao je profesor.
“Da, sve.”, bio je odgovor studenata.
“U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne?
Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor.
Studenti su zaćutali, nisu imali odgovor na to pitanje.
Profesor je bio oduševljen jer je pokazao
da je vjera samo mit.
Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao:
“Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?”
“Naravno”, odgovorio je profesor.

“Da li postoji hladnoća?”
“Naravno, kolega. Zar nikad niste osjetili hladnoću?”
“Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz
fizike, hladnoća je odsustvo toplote. Može se samo posmatrati da li
objekat ima i da li predaje energiju i svoju toplotu na druge objekte.
Bez toplote, predmeti su inertni, ne reaguju. Znači hladnoća ne postoji.
Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili odsustvo toplote.”
“A tama?”, nastavio je student.
“Ona isto postoji.”, rekao je profesor.
“Opet griješite, gospodine. Tama je potpuno odsustvo svjetlosti.
Možemo proučavati svjetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova
prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svjetlost razlaže u
zavisnosti od talasne dužine.TAMA je termin koji smo mi stvorili da
objasnimo potpuno odsustvo svjetlosti.”
I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?”
Profesor je ćutao.
Student je nastavio:”Bog nije stvorio zlo!
Zlo je odsustvo Boga u čovjekovom srcu,
ono je odsustvo ljubavi, čovječnosti i vjere.
Ljubav i vjera su kao toplota i svjetlost. Oni postoje.
Njihovo odsustvo dovodi do zla.”
Sada je profesor umuknuo.
Student se zvao Albert Ajnštajn.

BESMISLENO JE

Besmisleno je:
Mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn.
Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.
Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan.
Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio.
Ne vjerovati u ljubav jer ti je neko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav.
Odbaciti svaku mogućnost da budeš srećan jer nisi uspio u prvom pokušaju.
Na svom životnom putu ne trebaš se prepuštati malodušnosti.

Zapamti da se uvijek:
Može pojaviti druga prilika.
Novi prijatelj.
Nova ljubav.
Obnoviti snaga.

Budi uporan.
Traži sreću u svakom danu.

Siguran put ka neuspjehu je – odustati!
Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja – nastavi se truditi!

Savrsena zena

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:
“Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?”

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se je snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:
“Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu! I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli. Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.
Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom.”

“I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?”

“Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra…prostim riječima: samo savršenstvo!”

“I tada ste se oženili?!” – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

“Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!”

Zagubljen dan

Bila u jednom gradu jedna ulica u kojoj su se nalazili samo dućani. Vlasnici dućana su živjeli i radili u dobrim odnosima. Svakog dana su u isto vrijeme svi zajedno otvarali i zatvarali svoje dućane a zatim odlazili svojim kućama.
Jedan od vlasnika je svake večeri, dok je zatvarao dućan, govorio:
- Zagubih još jedan dan.

Kako se ponavljalo iz večeri u veče, njegove kolege su zaključile da mu trgovina slabo ide, i sa namjerom da pomognu svom kolegi, dogovore se da sutradan svi šalju mušterije u njegov dućan, ne bi li i njemu malo krenulo.
Tako je i bilo. Sutradan, kako bi ko naišao da kupi nešto, svi vlasnici su ga slali u taj dućan.
Kad je došlo vrijeme da se dućani zatvaraju, taj isti vlasnik je ponovo zatvarajući vrata svog dućana izgovorio:
– Zagubih još jedan dan.

- Pa, sad si pretjerao, povikaše u isti glas ostali vlasnici.

- Cijelog dana smo sve mušterije slali da pazare samo kod tebe, a tebi opet malo iako si zaradio koliko svi mi zaradimo nekim drugim danom zajedno!

- E, prijatelji moji odgovori im stari prodavac, imam ja novaca da kupim i vas i vaše dućane, nije stvar u parama. Para je bilo i biće ih, ali ovaj, ovakav današnji dan koji se završio, nikad se neće ponovo vratiti.

Dva su se mala prijatelja klizala po zaleđenom jezeru. Bijaše oblačan i hladan dan. Dječaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda ne bijaše duboka, ali se led počeo stezati.
Drugi je dječak otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenoga. Svom je snagom razbijao led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode. Kad su stigli vatrogasci i shvatili što se dogodilo, začuđeno su pitali:
“Kako ti je to uspjelo? Kako si mogao tim malim kamenom i slabim rukama razbiti tako debeli led?”
Uto se oglasio neki starac:
“Ja znam kako je uspio!”
“Kako?” – upitali su ga vatrogasci.
Starac je odgovorio:
“Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.”

Bruno Ferero

U nama postoji golema snaga, samo mi to često zaboravljamo.

Sreca je zivotni stil

1. Prestani se nervirati. Nerviranje ubija život.
2. Započni svaki dan sa osmijehom. Osmijeh ce naoružati tvoju dušu.
3. Kontroliši apetit. Pretjerivanje začepi i tijelo i um.
4. Prihvati svoja ograničenja.
5. Ne budi sujetan. Sujeta troši vrijeme i energiju.
6. Vjeruj u ljude. Cinizam ukiseli ljepotu.
7. Pronađi sebi hobi. Opustiće ti živce.
8. Pročitaj knjigu kad god možeš da stimulišes maštu i proširiš vidike.
9. Ostani ponekad nasamo da nađeš mir u samoći i tišini.
10. Pokušaj da želiš ono što imaš, umjesto da trošiš energiju pokušavajući da imaš ono što želiš.

Avelj i Kain susretoše se poslije Aveljove smrti. Hodahu pustinjom i prepoznaše se iz daljine, jer obojica bijahu vrlo visoki. Braća sjedoše na zemlju, založiše vatru i objedovaše. Ćutahu kako čine umorni ljudi na izmaku dana. Na nebu se pomaljaše zvijezda koja još ne biješe dobila ime. Pri svjetlosti plamena Kain primjeti na Aveljovom čelu biljeg od kamena, ispusti hljeb koji prinosaše ustima i zamoli da mu bude oprošten zločin.


Avelj odgovori:

– Jesi li ti ubio mene ili sam ja ubio tebe? Ne sjećam se više; opet smo ovdje zajedno, kao nekada.

– Sada znam da si mi istinski oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću pokušati da zaboravim.

Avelj reče sporo:


– Tako je. Dok traje griža savjesti, traje i krivica.

Jedan škrtac sakrio je svoje zlato u podnožju drveta u svom vrtu.
Svake nedjelje vadio ga je iz zemlje i satima ga s uživanjem gledao.
Neko je ipak doznao za to i pokrao mu zlato.
Kada je škrtac došao da ga gleda, zatekao je samo praznu rupu u zemlji
i počeo tako da urla i jauče da su svi susjedi došli da vide šta se dešava.

Jedan od njih upitao ga je:”Da li si ikad upotrijebio to zlato?”

“Ne”, odgovorio je škrtac. “Samo sam ga vadio i gledao.”

“Onda je sve u redu”, rekao mu je susjed. “Zašto bi kukao?
Po onom što si imao od tog zlata neće se ništa bitno promijeniti
ako i dalje budeš dolazio i gledao u rupu.”

***

Nije novac koji posjedujemo, već naša sposobnost da ga upotrijebimo ono što nas čini bogatim ili siromašnim. Namučiti se da bi se obogatili a onda ne znati da se uživa u tome, isto je kao i biti ćelav a skupljati češljeve.

Antoni de Melo

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu i da prekrati vrijeme do polaska aviona. Pored knjige, kupila je i kutiju keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje bila je stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela keks i gospodin je uzeo jedan keks. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla. Nastavila je da čita knjigu, a u sebi je pomislila: ne mogu da vjerujem! da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila. Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin, koji je sjedio pored nje, ne obazirući se uzimao je keks.

Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u kutiji.

Djevojka je pomislila, šta li će sada da uradi? Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola. Devojka je bila šokirana. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu. Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu i u torbi je vidjela kutiju keksa, koja je bila netaknuta.

Postidjela se kao lopov i tek tada je shvatila da je keks, isti kao njen, bio od gospodina, koji je sjedio pored nje, ali koji je bez šokiranja, nervoze ili prepotencije podijelio i svoj posljednji komad sa njom, sasvim suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđenom u sopstvenom ponosu i osjećanjima. Koliko puta smo u našem životu pojeli tuđi keks, a da toga nismo bili svjesni i nikada nećemo saznati. Prije nego što dođe do brzopletog zaključka, prije nego što počnete da mislite loše, pogledajte sa pažnjom detalje. Vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled.

U životu postoji pet stvari, koje ne mogu da se vrate:

* kamen koji je bačen,
* riječ koja je rečena,
* šansa koja je propuštena,
* vrijeme koje je prošlo i
* ljubav koja se ne bori.

ZAŠTO VIČEMO?

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:
"Zašto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vreme:
"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja

Naposletku je objasnio:

"Kada su dve osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje..Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima sve veća.

Potom je učitelj pitao:

"Šta se dogodi kada se dve osobe zaljube?. Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nežno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala.
A šta se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još više zbližuju u svojoj ljubavi..Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dve osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte reči koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad."

Majka i dečak šetaju plažom.
U jednom trenutku dečak upita:
- Mama kako se čuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo peska i stisni u šaku.
Dečak stisne šaku i što je više stiskao, to je više peska curilo iz nje.
- Ali mama pesak mi beži!
- Znam ali sad potpuno otvori šaku.
Dečak je posluša, ali u tom času dunu vetar i odnese sav pesak sa dlana.
- Ni ovako ne uspevam zadržati pesak.
Na to majka sa smeškom na licu reče:
- Sada uzmi opet malo peska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga zastitiš, a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Dečak učini kako mu je rečeno i pesak mu ostade na dlanu, dovoljno zaštićen od vetra, a i slobodan da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se čuva ljubav.

Maske

Jednog dana na plaži se susretoše Lepota i Rugoba.
"Hajdemo se kupati u moru", rekoše.

Skinu se i zaplivaju. Nakon nekog vremena Rugoba izađe iz mora, obuče odeću koja je pripadala Lepoti te pođe svojim putem.

Kad je iz mora izašla Lepota, ne nađe svoje odjeće. Budući da se stidela hodati gola, obuče Rugobinu odjeću te pođe svojim putem.

Ljudi i danas počesto zamene jednu za drugu.

Ipak ima i onih koji prepoznaju Lepotu bez obzira na to kako je odevena, kao i onih koji prepoznaju Rugobu ne dajući se zavesti njezinom odećom.

Cetiri svece

Cetiri svece su polagano gorele..
Bila je tisina i mogao se cuti njihov razgovor.
Prva je sveca rekla:
“Ja sam mir...ljudi me ne uspevaju sacuvati...nema potrebe da gorim i mislim da cu da se ugasim.” I odmah se ugasila.

Druga je sveca rekla:
“ Ja sam vera...nazalost mnogi ljudi imaju povrsnu veru i ja ih ne zanimam...nema smisla da gorim dalje...”
Tek sto je to izgovorila, dunuo je lagani povetarac i ugasio je.

Treca je sveca zalosno progovorila:
“ Ja sam ljubav...nemam vise snage...ljudi cesto zaboravljaju na mene...”
I istog momenta se ugasila.

Nedugo zatim je uslo jedno dete u sobu...
“Sta je to...? “ upitalo je dete.
“Trebale ste da gorite do kraja.” I rekavsi to, pocelo je plakati.

Uto je progovorila cetvrta sveca:
“Ne boj se...dokle god ja gorim moci cemo da upalimo ostale svece...ja sam nada.”

divna prica,meseceva

Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje



Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana ziveli lepoi u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Ziveli su mirno na tomostrvu daleko od svih svetskih briga i dogadjanja. Ali nakon mnogo vekovaprimetili su da njihovo ostrvo polako pa sve brze i izvesnije nestaje. Vrlobrzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari ikrenu polako da napustaju svoje lepo, carobno, ali tonuce ostrvo, koje im jevekovima pruzalo srecu.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, resi da ostane. Jedino je ona verovala
i nadala se da je sve to privremeno i da ce doci bolji dani kada ce sve biti
lepo i veselo kao nekada. Medjutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i damora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lepo ono malo stvari i puno uspomena sasobom, ali ... sad vise nema nacina da sa ostrva ode. Svi camci, brodovi isplavovi vec otplovili a za pravljenje novih vise vremena nema. Pocne ona dadoziva upomoc.

Nekako u to vreme put tuda nanese Bogatstvo.Ljubav se obraduje srecnoj slucajnostii zamoli Bogatstvo:"Primi me. molim te na svoju jahtu. Ostrvo tone.Udavicu se.
"Bogatstvo je pogleda ispod oka pa kaze:"Izvini, ali moj camac je punzlata i dragog
kamenja. Nema mesta jos i za tebe, Ljubavi.Ako i ti budes usla bojim sepotonucemo." I ode. Ljubav vec pocinje da hvata panika. Ostrvo je svemanje. Voda je sve blize. U panici, ljubav i dalje doziva u pomoc. Uto tuda nasvom splavu naidje Tuga.
Ljubav se obraduje starom prijatelju:"Tugo, molim te, spasi me. Potonucuzajedno sa ovim nasim ostrvcetom. Bilo bi steta da svet ostane bezljubavi." "Zao mi je, Ljubavi. " odgovori tuga "Toliko samtuzna da ne mogu da te povedem sa sobom. Zelim da budem sama." I ostaviLjubav daleko iza sebe. Na ostrvu Ljubav vec hvata ocaj.Ne vidi nacina da sespase iz nezgodne situacije u kojoj se nasla i to zato sto je verovala u boljesutra.Medjutim, tracak nade, ili je mozda u pitanju vera jos uvek, je nagoni dai dalje
doziva u pomoc. Njena dozivanja privuku paznju Sujete koja je tuda slucajnoprolazila.
"Povedi me sa sobom" - zamoli Ljubav Sujetu - "Pogresila sam stosam verovala. Sada sam ostala zaglavljena ovde. Ti si mi jedina nada."Sujeta na to odgovori: "Ne dolazi u obzir!Vidi kakva si prljava i mokra,hoces da mi pokvasis camac?! Sama si kriva!Sad snosi posledice. Lepo sam tigovorila da odes dok se jos moglo." I jos uvredjena ode i ostavi Ljubav sanjenom tuznom sudbinom Izgubivsi i poslednju nadu, Ljubav se predala
sudbini. Sela je na jedini nepotopljeni kamen sto je ostao od njihovog, nekadvelikog i divnog, ostrva i cekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnesei nju. U to, niotkuda, pojavi se neki stranac u camcu. Stranac pridje sasvimblizu i pruzi Ruku ljubavi.Ona udje u camac i on je preveze na susednoostrvo.Tu je Ljubav izasla iz camca, zahvalila se i posla dalje.Tek par metaradalje shvatila je da ona ne zna ko ju je zapravo
spasio.Okrenula se i dotrcala natrag do obale, ali camac sa strancem vec seizgubio na horizontu.Tad je Ljubav tek primetila Znanje kako sedi na obali.Prisla je i upitala: "Reci mi, Znanje, ko je stranac koji me je spasaosigurne smrti?" Znanje je pogleda, nasmesi se pa joj rece:"Kako, zarti ne znas?To je bilo Vreme."
"Vreme?" - zbunjeno upita Ljubav. "Da, Vreme"- odgovoriZnanje. "Jer, jedino je Vreme sposobno da spozna koliko je Ljubavvelika."

POKLON ZA SINA


Jedan mladić se spremao za dodjelu diplome. Mjesecima se već divio sportskom automobilu koji je stajao u izlogu jednog auto-šopa. Znao je da je njegov otac bio u mogućnosti da mu priušti takav poklon te on zbog toga i reče ocu da je to auto sve što bi on htio kao poklon za diplomu.

Kako se je dan dodjele diplome sve više i više bližio mladić je sve budnije pratio ponašanje svoga oca u nadi da će otkriti neki znak u vezi kupovine auta. Konačno je došao i dan dodjele diplome. Otac ga je pozvao u svoju radnu sobu. Rekao mu je koliko je ponosan na njega, koliko je sretan što je on njegov sin i koliko ga voli. Otac mu predade predivno upakovani paketi. Pomalo razočarano ali i znatiželjno primi mladić pruženi paket i poče ga otpakivati. Pred njim se ukaza knjiga u prelijepom kožnom povezu. Bijesan, povišenim glasom sin se obrati ocu: ”Ležiš na parama, a kupio si mi samo običnu knjigu!!!” Nakon tih riječi mladić baci knjigu, istrča napolje i još tog istog dana pobježe od kuće.

Prošlo je dosta godina. U međuvremenu je sin izrastao u uspješnog poslovnog čovjeka. Imao je divnu porodicu i prelijepu kuću. No svakim danom postajao je sve više svjestan činjenice da je njegov otac sada već prilično star čovjek i da bi možda trebalo da ga obiđe. Ali prije nego što je uspio da ostvari svoju namjeru, stiže mu telegram kojim ga obavijestiše da mu je otac umro i da je svu svoju imovinu ostavio njemu. Morao je hitno da dođe i da sredi sve potrebne papire u vezi prepisivanja kuće i imovine svoga oca na svoje ime.

Približavajući se roditeljskoj kući sve više ga je obuzimala tuga i grižnja savjesti. U očevoj radnoj sobi sjetio se njihovog posljednjeg razgovora…i sređujući tako potrebne papire pogled mu pade na knjigu u kožnom povezu koja je stajala na onom istom mjestu gde ju je i bacio onoga dana kad je diplomirao. Sa suzama u očima poče listati stranice knjige zaustavljajući se na nekim stranicama.
U tom momentu ispade ključ iz koverte koja je bila prilijepljena za zadnju koricu knjige. On podiže ključ za koji je bila zakačena kartica od autogaraže. Na kartici je stajalo ime garaže, tip auta i datum prodaje potvrđen pečatom. To je bio datum dodjele njegove diplome.

***

Koliko puta smo propustili Božije poklone samo zato što nisu bili upakovani na onaj način na koji smo to očekivali!

PUT U NEBO


“Reci nam, kako se dolazi u nebo?”, upitaše mudrog starca.

“Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata – reče mudri starac. – No, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo posve jednostavan dom u kojem prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se zbog toga silno obraduje. I tako čovjek ulazi u nebo.”

“Reci nam”, upitaše ponovo, “kako se dolazi u pakao?”

Mudri se starac nasmiješi i reče:

“Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata. Ali, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. I to ga ozlovolji. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo samo jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se tada silno ogorči, jer mu postane jasno da ovdje nema ništa od sjaja i slave o kojima je sanjao. I tako čovjek ulazi u pakao.”

“Reci nam”, upitaše ga, “kuda vodi najpouzdaniji put u nebo?”

“Ako ne prepoznate nebo u sebi i u onima koje volite”, reče im starac, “nigdje ga nećete naći.”

SUDBINA SE BIRA


Padao je snijeg (zimi je to jedna jako normalna pojava!). Vrijeme je bilo tiho i spokojno…nije bilo vjetra, a bijele paperjaste pahuljice lagano su lebdjele u svom čudnovatom plesu, postepeno se približavajući ka zemlji.

Dvije pahuljice, leteći jedna pored druge, riješiše da započnu razgovor. Od straha da se ne izgube iz vida, uhvatiše se za ruke i jedna od njih veselo progovori:

- “Kako je lijepo letjeti i uživati u letu!”

- “Mi ne letimo, mi prosto padamo.” – tužnim glasom odgovori druga.

- “Uskoro ćemo se sresti sa zemljom i pretvoriti se u bijeli paperjasti pokrivač!” – nastavi veselim tonom prva.

- “Ne! Mi letimo u susret smrti, a na zemlji će nas samo gaziti.” – prigovori druga.

- “Postaćemo potočić i krenuti ka moru. Živjećemo vječno!” – uzvrati radosno prva pahuljica.

- “Ne, već ćemo se istopiti i iščeznuti zauvijek.” – zaključi druga.

Tu dvije pahuljice završiše svoj razgovor i odvojiše svoje ruke.
…i svaka od njih poleti baš ka onoj sudbini koju je sama sebi izabrala.

KAKO I ZAŠTO


Mnogi ljudi me pitaju kako da urade nešto. Običavao sam im uvijek odgovarati na to pitanje, sve dok nisam shvatio da oni to vrlo često i ne rade, pa čak i kad im kažem kako to treba uraditi.

Tada sam shvatio da je u životu važnije ZAŠTO se nešto radi, a ne KAKO se nešto radi.

Ono ZAŠTO daje ti snagu da napraviš ono KAKO.

Većina ih ne uradi sve što može zato što nemaju dovoljno snažno ZAŠTO. Kada otkrijete vaše ZAŠTO, onda je lako pronaći odgovor na pitanje KAKO…doći do bogatstva.

Umjesto da pogledaju u sebe da bi pronašli svoj sopstveni razlog za bogatstvo, većina ljudi traži laki put do bogatstva, a problem sa lakim putevima je taj što često završavaju slijepim ulicama.

NE POSTOJE POTPUNE GREŠKE

Bila je nedelja i cijela porodica je bila na ručku kod bake. Tada je morala imati već četrnaest godina i žalila se da ne može da uradi neki zadatak za školu i da sve što započne ispadne skroz pogrešno.

“Možda te greške nečemu uče”, rekao je otac. Ali Brida je insistirala da je ničemu ne uče; da je krenula pogrešnim putem i da sada ništa nije moglo da se učini.

Otac ju je uzeo za ruku i odveo u sobu u kojoj je baka gledala televiziju. Tamo je bio jedan veliki stari sat koji već godinama nije radio jer nije bilo dijelova da se popravi.

“Ne postoji ništa skroz pogrešno na svijetu, kćeri moja”, reče otac pokazujući joj sat.

“Čak i sat koji ne radi uspije da bude tačan dva puta dnevno.”

Paolo Koeljo – Brida

RECI RANIJE

On je bio ljudina, jakog glasa i odlučnih pokreta. Ona je bila nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajena priča.
Kad su sva deca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.

Njezin muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slegali ramenima i mrmljali:

“Hm, hm…” Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo:

“Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život”.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
“Ti nećeš umrijeti!”
“Zašto?” upita ona jedva čujnim glasom.
“Zato jer si mi potrebna!”
“A zašto mi to ranije nisi rekao?”

Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Ljekari se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je lijekovi tako brzo izliječili.



Pouka:

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah! Nemoj reći:

”Moja majka, moj sin, moja žena… to već ionako zna”. Možda i zna. No, bi li se ti ikad umorio slušajući voljenu osobu koja ti to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci:

”Ej ćao ja sam. Želim ti reći da te volim”. Stisni ruku osobi koju voliš i reci:

”Trebam te! Volim te, volim…”.

Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi. Jedino se razlikuju po ljubavi.

ZAKON VJEŽBE


„Vježba čini majstora“. U ovoj poznatoj izreci sažet je jedan od vrlo važnih zakona ljudske prirode, a budući da je to zakon, on djeluje uvijek, bez obzira na okolnosti.

Da biste stekli vještinu na bilo kom životnom polju – morate vježbati. Jednostavno nema uspjeha bez vježbe, i što više budete vježbali, pod uslovom da to činite inteligentno, to će se vaša sposobnost povećavati i prije ćete ovladati nekom vještinom. To se odnosi na učenje muzike, stranih jezika, plivanja, klizanja, skijanja, letenja ili bilo čega. Cijena vještine je vježba.

U poslovnom svijetu, ili u bilo kojoj vrsti uprave ili administracije, vježba poprima oblik iskustva, pa je i na tom području vježba ta koja dovodi do savršenstva. Upravo zbog toga se, ako sve ostalo zadovoljava, na odgovorno mjesto obično postavlja starija osoba, radije nego mlađa.

Djelovanje ovog zakona posebno se izražava na području metafizike. Kontrola misli u potpunosti je stvar inteligentne vježbe. Istinska religija mogla bi se ukratko izraziti kao „vježbanje svijesti o Božijoj prisutnosti“. Ali nemojte zaboraviti da sam rekao inteligentna vježba. Nasilno forsiranje nije inteligentna vježba, a isto tako ni monotono vježbanje.

Vježba je tajna umijeća. Mogli bismo parafrazirati Dantea i reći:“Vježba!…samo vježba!!…i opet vježba!!!.“
Emet Foks

MOJ NAČIN

Pred sezonu monsuna jedan starac kopao
je rupe u svojoj bašti.
- “Šta radiš?” – pitao ga je susjed.
- “Sadim mango”, odgovorio je starac.
- “Zar misliš da ćeš stići da probaš plodove?”
- “Ne, tako dugo neću poživjeti, ali drugi hoće.
Palo mi je na pamet da sam čitavog života
jeo mango koji su drugi sadili.
Ovo je moj način da im zahvalim.“

…

„Najbolje vrijeme za sadnju drveća bilo je prije 20 godina.
Drugo najbolje vrijeme je SADA.“ – Kineska poslovica