Paulo Koeljo

Bila je na plaži sa ocem i on ju je zamolio da provjeri da li je voda dobra za kupanje.

Imala je pet godina i bila je srećna što može da pomogne; otišla je do obale i skvasila noge.

“Pokvasila sam noge, hladna je”, rekla mu je.

Otac ju je uzeo u naručje, prišao obali, i bez ikakvog upozorenja bacio je u vodu.

Ona se uplašila, ali se zatim i obradovala igri.

“Kakva je voda?”, upitao je ponovo otac.

“Odlična”, odgovori ona.

“Zato, od sada, kada želiš da nešto saznaš, uroni u tu stvar.”

Paolo Koeljo - Brida

PRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI

Na žalu istočno od sela, postoji jedno ostrvo, s ogromnim hramom, prepunim zvona”, reče žena. Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ranije nije sreo.
“Jesi li već vidio taj hram?”, upita ona.
“Otiđi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda.”
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjede u pijesak i zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je navikao da viđa: plavo nebo i okean. Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o ostrvu sa hramom.
“Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji čukundjedovi ovdje živjeli”, reče mu jedan stari ribar.
“Onda je naišao zemljotres i ostrvo je potonulo u more. Međutim, iako više ne možemo da ga vidimo, i dalje uspijevamo da čujemo zvona s hrama, kada ih more zanjiše, tamo na dnu.”
Dječak se vrati na žalo i načulji uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino što je uspio da čuje bio je šum talasa i krici galebova. Kad se spustila noć, dječakovi roditelji dođoše po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu; nije mogao da vjeruje da bi onako lijepa žena mogla da govori laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će da joj kaže da nije vidio ostrvo, al’ da je čuo zvona sa hrama, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prođoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je ubijeđen da mora otkriti bogatstva i blaga potopljenog hrama.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdiće gdje se hram nalazi, a onda će moći i da se domogne skrivenog blaga. Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmijeha druge djece, koja su obično govorila: “On više nije kao mi. Više voli da bulji u more, jer se plaši da ne izgubi u igrama.”
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu. Iako nije uspijevao da čuje stara zvona sa hrama, dječak je vremenom naučio razne stvari. Primjetio je, na primjer, da ga šum talasa, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava. Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palinovom lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije uspijevao da pomete – ali zvona sa potopljenog hrama nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njime, i uporno tvrdili da čuju zvona. Ali dječak to nije uspijevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: “Suviše si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi opet da se igraš sa svojim drugarima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju.”
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: “Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu plažu, jer sam je zavolio.” I još pomisli:”možda je sve to samo legenda, i možda su se u zemljotresu zvona polomila, i zauvijek zamukla.”
Te večeri, riješio je da se vrati kući. Prišao je okeanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu – i kako više nije bio zaokupljen zvonima – mogao je slobodno da se smiješi pred ljepotom pjesme galebova, hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žagor svojih drugova u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svoga djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i – onako kako to samo djeca umiju – zahvaljivao je što je živ. Bio je uvjeren da nije uludo straćio vrijeme, jer je naučio da posmatra i poštuje Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih drugara u igri, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sljedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonulog hrama, na veliku dječakovu radost.
Poslije više godina – već kao odrastao čovjek – vratio se na žalo svoga djetinjstva. Nije više namjeravao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; možda je sve to bilo samo plod njegove uobrazilje; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u djetinjstvu. No, ipak, riješio je da se malo prošeta, da bi slušao hujanje vjetra i pjesmu galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je razgovarao o potonulom ostrvu s hramom i zvonima.
“Otkud vi ovdje?”, upita.
“Čekala sam te”, odgovori ona.
Primjetio je da se žena – uprkos tolikim godinama koje su prošle – nimalo nije promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu svesku, s bijelim, praznim listovima. “Piši: ratnik svjetlosti obraća pažnju na dječije poglede. Jer djeca umiju da posmatraju svijet bez gorčine. Kad hoće da sazna da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, želi najprije da vidi kako neko dijete na nju gleda.”
“Šta je to ratnik svjetlosti?”
“Ti znaš”, odgovori ona, smiješeći se.
“To je onaj ko je kadar da pronikne u čudo života, da se bori do kraja za nešto u šta vjeruje i – najzad – da čuje zvona koja bruje sa dna mora.

Koeljo

ZAŠTO MORAMO DA SLUŠAMO SVOJE SRCE?

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
- Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.

- Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
- To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.

Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.

Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti da nađe blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.

- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
- To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promijeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.

- Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
- Zato što nikad nećeš uspjeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budes pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svijetu.

- Čak i kad je sklono izdaji?
- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspio da pobjegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da osjeća strah i više nije želio da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.

“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspjeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.

- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez mjeseca.
- Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.

“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu.
“Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.”

Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Svijeta.

Ispričalo mu je kako je srećan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila.

“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.

Paolo Koeljo – Alhemičar

- U ovom času, mnogi ljudi su već odustali od života. Ne sekiraju se, ne plaču,
samo čekaju da vreme prođe. Ne prihvataju životne izazove, a život ih više i ne izaziva.
Tebi sad preti ta opasnost; odupri joj se, suoči se sa životom, ali nemoj da odustaneš



- Jedno dete uvek moze da nauci odraslog trima stvarima: da bude zadovoljan
bez razloga, da se uvek necim zanima, i da ume da zahteva svim silama ono sto zeli.

Paulo Koeljo

Mudar covek, s pojednakom mirnocom prima pohvale i podnosi uvrede.
Zato je toliko vazno pustiti da neke stvari odu od vas.
Odvezati ih. Resiti ih se.
Moramo da shvatimo da niko ne igra s obelezenim kartama, ponekad pobedjujemo, a ponekad gubimo.
Ne ocekujte da vam se ista vrati, da iko prizna vase napore, da otkriju vasu genijalnost, da razumeju vasu ljubav.
Zatvarajte krugove.
Ne iz sujete, nesposobnosti ili oholosti, vec zato sto se, naprosto,
to vise ne uklapa u vas zivot.
Zatvorite vrata, promenite plocu, ocistite kucu, otresite prasinu.

Prestanite biti ono sto ste bili i postanite ono sto jeste.

Zahir