Aleksa Šantić

od **Shade** Pon Dec 20, 2010 8:41 pm

Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gde je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom detinjstvu, pa je živeo u porodici strica. Imao je dva brata i jednu sestru. Pošto je živeo u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, potom se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“, kako piše o njemu Vladimir Ćorović.

Najveća dela stvarao je krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegove pesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod. 1887. postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ Bio je 1888. osnivač i predsednik Srpskog pevačkog društva „Gusle“, koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvete“. Godine 1896. kada je pokrenuta „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osećanje, nalazi se često u Šantićevim pesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem - kao, na primer, u pesmi „O, klasje moje“ iz 1910. godine. Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba“. To optuživanje odmereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primer, pesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba“.

Tokom života je objavio veliki broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908).

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. Umro je od tuberkoloze u Mostaru 2. februara 1924.

Izvor wiki

od **Shade** Pon Dec 20, 2010 8:42 pm

I čuvena Emina

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!

od **Shade** Pon Dec 20, 2010 8:44 pm

I opet mi duša sve o tebi sanja

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka.

od Aynnah Čet Jan 06, 2011 3:07 pm

Jesen

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...

1908.

od Aynnah Čet Jan 06, 2011 3:12 pm

Vodenica

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro... Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara.

1908

od Aynnah Čet Jan 06, 2011 3:15 pm

Moj život

Moj život nije protekô zaludu!
Sudba je moja kô sudba ratara:
Plodove svoje tekô sam u trudu,
I moje čelo mnogo trnje para.

Kao rijeka kroz otpornu spilu,
Svojom sam snagom svoje našô pute,
I gordo gledô svih prepona silu
Vjerujući, bože, u ljubav i u te.

Je li bijedom moj drug shrvan bio,
S njime sam i ja svoje suze lio -
Čiste, svijetle kô svjetlost oltara.

Moj život nije protekô zaludu!
Plodove svoje tekô sam u trudu,
I moje čelo mnogo trnje para.

1908.

od Aynnah Čet Jan 06, 2011 3:16 pm

Časovi

Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što kô straža bdiju,
Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,
Plijene i nose i nište i biju;

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.

1908.

od **Khallu** Uto Mar 22, 2011 2:38 pm

AKO HOĆEŠ

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!…

Aleksa Šantić

od **Khallu** Uto Mar 22, 2011 2:39 pm

POD MUSABECIMA

Dođi u moj čardak!… Samu mi je zima…
Svi dušeci moji za te su prostrti…
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!…

Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore žara!
U njima da umrem, Serifa, što prije,
Mirišući bašte, tvojijeh njedara…

Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i milošte tajne…

Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, ko procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne.

Aleksa Šantić

od **Khallu** Uto Mar 22, 2011 2:39 pm

OŽIVI MENE, NOĆI

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Aleksa Šantić

od **ivonka** Uto Mar 22, 2011 3:02 pm

Jedan od nasih najboljih pesnika, ne zna se koja je lepsa.

od **Boni** Čet Apr 07, 2011 6:46 pm

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gde u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drsce.
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!

od Aynnah Uto Apr 19, 2011 6:20 pm

Moja omiljena ...

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

1896.

od Aynnah Uto Apr 19, 2011 6:21 pm

AKŠAM

"Alah il alah!" hori se s munara
S vrha Carine pa do na kraj Luke.
Akšam. I hrpa znojnih izmećara
Ispušta krasnu iz žuljave ruke.

Hitno iz niskih odlaze dućana
I pravoverni na česmi mošeja
Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana
Sevlija, guču kumre. I dok s leja

I sofa miris alkatmera veje
I obasipa pendžere i streje,
I svud se "Alah" razleže, i čista

Neretva šumi kao bajka stara:
Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para
Kô prelomljeni zlatni obruč blista.

1920.

od Aynnah Uto Apr 19, 2011 6:22 pm

PREĐI BOSNU

Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
Nećeš naći ravna mom dorinu!
U dorata griva je do tala, -
Ne boji se uroka ni zala;
Na čelu mu ben bijel kô srma, -
Ne plaši se zasjede, ni grma,
Niti vuka, niti li hajduka,
Niti puške, niti vike muške.
Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
Nećeš naći ravna mom dorinu!
Da mi dadu Čengijića slavnih
Svo Zagorje i pet sela ravnih
I još blago nebroj'no i mnogo,
Ja ga ne bih pregorjeti mogô,
Jer otkako dobrog jašem doru,
Svaki hair u mome je dvoru.
Sam ga vađam i s njime jaranim,
Sve ga travom đeteljinom hranim,
A đuls lijem pa mu grivu mijem,
Biser biram, sitne nižem grane
Na obođe dori na sve strane;
Jer sam, junak, isprosio blago, -
Kakvo blago što je srcu drago! -
Pa će skoro putovati doro
Mjestu ravnom Nevesinju slavnom,
Pred kapijom Ljubovića dvora
Da zarže, da dô haber dvora:
Evo svatâ, evo barjaktara,
Dajte ljubu moga gospodara!

1903.

od Aynnah Uto Apr 19, 2011 6:23 pm

PRITAJI SUZE
Posvećeno drugu P(eri) M(isiti)

Pritaji suze! Neka duša plače,
Al' tvoje oko neka svijetlo biva;
Zar ljudi znaju šta te suze znače
I onu ljubav što s' u njima skriva?

Onamo hajde - u svetinju mira,
Gdje čisti potok kroz dolinu stiže,
Gdje nježno svijeće laki lahor dira
I svet mu miris na krioca diže.

Tu neka suze padaju na cvijeće
Što mirno cvjeta u sanjivoj doli,
Niko ih tamo razumjeti neće -
Suze su rosa koju cvijetak voli.

Tu plači, plači i izvidaj grudi.
Al' kad se nađeš međ' ljud'ma, u krugu,
Ponosna čela, svijetla oka budi,
Kao da nikad nisi znao tugu.

17. novembra, 1892.

od Aynnah Uto Apr 19, 2011 6:23 pm

NA SESTRINOM GROBU

Sve prolazi, pada,
Sve zaborav krije,
Ali moja tuga
Još prestala nije.

Još jednako srce
Uzdahe mi vije,
Još jednako suza
Za tobom se lije.

Ja ne mogu, sejo,
Uvenuli cvijete,
Zaboravit nikad
Uspomene svete.

Ja se sjećam, sjećam
Onih zlatnih dana
Kad kucahu naša
Srca razdragana.

Ja se sjećam svega:
Kad, prepuni sreće,
Po poljani ravnoj
Izbirasmo cvijeće...

Oh, sjećam se, sjećam
I ljubavi tvoje,
Sa kojom si uvijek
Susretala svoje.

Što se više sjećam
Sve je tuge više,
Još ne može duša
Sliku da ti zbriše.

Sve prolazi, pada,
Ali tuga tajna
U mojoj je duši
Kao vječnost trajna.

Valjda samo "časak"
Što me minut neće -
Sa srca mi, duše
Tu tugu odnijeće.

Ja ne mogu, sejo,
Uvenuli cvijete,
Zaboravit nikad
Uspomene svete.

U Mostaru, 21. januara 1892.

od **Boni** Uto Apr 19, 2011 8:24 pm

Osveta

Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo lasice. U leglu spavahu goli mali lasići, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogod kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta će lasica raditi kad ne nađe svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasiće. Uzvrti se i počne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda počne gledati na svaku stranu stojeći na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona činila, seljak brzo uzme leglo sa lasicima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad siđe s drveta ode opet tražiti svoje drage lasiće, i na radost njezinu nađe svoje male, gole lasiće. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizući zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, reče:

“Čini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa će ti biti dobro. Zlo čini, zlo će te i snaći.” Životinja, pa i ona zna šta je ‘osveta’.

od **Boni** Sub Avg 13, 2011 4:39 pm

Elegija

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruke baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

od **Zvončica** Uto Jul 31, 2012 3:36 am

od **Boni** Ned Avg 25, 2013 4:00 pm

S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, al on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, protiče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvek vuče ka gradu rođenom na obalama Neretve.

Aleksa Šantić

od Sponsored content

Aleksa Šantić

Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić

Re: Aleksa Šantić