Re: Meša Selimović

od **Femme** Sre Jan 19, 2011 6:39 pm

Setio sam se priče, nana mi je pričala, davno, o karanđolozu, crnom demonu, koji o Božiću sačekuje ljude na mračnim raskrscima, i popne im se na leđa, smrdljiv i težak. Čovek ga nosi i posrće pod težinom, zagušen smradom, obamro od straha, a karanđaloz ga pita: jesam li ti težak? Čovek stenje i kaže ono što misli: težak si. Karanđaloz postane još teži. Ujutru nađu čoveka mrtva. Ali ko odgovori: nisi težak, spašće se, jer karanđaloz odmah nestane i čovek postane slobodan. Zbog te reči hrabrosti, zbog reči prkosa. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećeš me slomiti, muka postaje lakša.
M. S.

od **Shade** Sre Jan 19, 2011 6:51 pm

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.
Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka.
Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova.
Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje.
Ostajući, čovjek trpi ili napada.
Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove.
Kuda i kako da ode?

Meša Selimović

od Aynnah Sre Jan 19, 2011 7:37 pm

''Čovjek želi moć.Zato što živi,što se kreće,što se sudara s ljudima.A želi da nešto ostavi iza sebe,da nešto stvori,da ne bi samo bitisao,kao drvo.I izgleda mu da je nešto postigao,da je snažan i važan,da može mnogo.Ali Bog učini da odjednom progleda i vidi,ne ovim očima,već onim drugim,vidovitijim da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji ovoga svijeta,sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku.''

Tvrđava

od Aynnah Sre Jan 19, 2011 7:47 pm

''Strah je najgora izdajica'',rekao je Osman.''A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta,i najveće poniženje čovjekovo.Izmahnut je nad njim,kao bič,uperen u grlo,kao nož.Čovjek je opkoljen strahom,kao plamenom,potopljen njime,kao vodom.Plaši ga sudbina,plaši ga sutrašnji dan,plaši ga vladajući zakon,plaši ga moćniji čovjek,i on nije ono što bi htio biti,već ono što mora da bude.Umiljava se sudbini,moli se sutrašnjem danu,poslušno ponavlja zakon,ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku,pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i pristajanja.''

Tvrđava

od Aynnah Sre Jan 19, 2011 7:59 pm

''Riječ je barut,začas plane.Nezadovoljstava uvijek ima,svakakvih,ali nikad ne buknu sama od sebe.Riječ ih upali.''

''Život nam nije naklonjen,i sami stvaramo svoju malu zajednicu,svoj kosmos,u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.''

''Čovjek ima potrebu ne samo da misli već i da kaže,čak i veću potrebu da kaže nego da misli.Tako se prazni,oslobađa napetosti.Riječ je odliv suvišne krvi,rasterećenje od muke,privid slobode.''

''Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek,a poslije,što više stari i što manje ima razloga da živi,sve više se hvata za život.''

Tvrđava

od **Femme** Sre Jan 19, 2011 8:27 pm

Nagrada Meša Selimović

Nagradu "Meša Selimović", za najbolji roman, dodeljuju novine "Večernje novosti" i Udruženje izdavača i knjižara Srbije i Crne Gore (od 2007. samo Srbije). Nagrada "Meša Selimović" se dodeljuje od 1988. Nagrada se sastoji od reljefa sa likom Meše Selimovića, rad akademskog umetnika Miroslava D. Savića, povelje i novčane nagrade od 200.000 dinara

Nagrade su dodeljene sledećim autorima:

* 1988: Dubravka Ugrešić ("Forsiranje romana rijeke") i Milorad Pavić ("Predeo slikan čajem")
* 1989: Slobodan Selenić - "Timor mortis"
* 1990: Svetlana Velmar-Janković - "Lagum"
* 1991: Radoslav Bratić - "Strah od zvona"
* 1992: Ivan V. Lalić - "Pismo"
* 1993: Radoslav Petković - "Sudbina i komentari"
* 1994: Dragan Jovanović Danilov - "Živi pergament"
* 1995: Antonije Isaković - "Gospodar i sluge"
* 1996: Dobrica Ćosić - "Vreme vlasti"
* 1997: Goran Petrović - "Opsada crkve Svetoga Spasa"
* 1998: Dobrilo Nenadić - "Despot i žrtva"
* 1999: Milosav Tešić - "Sedmica"
* 2000: Radovan Beli Marković - "Liminacija u ćelijama"
* 2001: Danilo Nikolić - "Jesenja svila"
* 2002: Rajko Petrov Nogo - "Nedremano oko"
* 2003: Vojislav Karanović - "Svetlost u naletu"
* 2004: Stevan Raičković - "Fascikla 1999/2000"
* 2005: Miro Vuksanović za roman "Semolj zemlja". [1]
* 2006: Novica Tadić za poetsku zbirku "Neznan". [2]
* 2007: Dragan Velikić za roman "Ruski prozor" [3]
* 2008: Petar Sari

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju, nego na dobro i ljubav.
Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi.
Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

Tvrđava

od **Shade** Ned Jan 30, 2011 2:57 am

Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

"Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost što i jest, ali postane najveća strast. I brani covjeka od drugih ludosti. Svijet se moze rušiti, a ti ceš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost."

Meša Selimović

od **Femme** Pet Apr 15, 2011 11:54 pm

Zar niko ne čita Mešu?

Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam, ne odričem se veze od koje nemam bliže,raspnite me ako hoćete za ovu ljubav, zar se može protiv nje?

Ne želim da posjedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo povjerenja, koju utješnu riječ, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem.

Misli iz dela

* U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladaju?
* Za laž za koju se ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv.
* Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo.
* Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih reči.
* Samo Bog zna svačiju krivicu. Ljudi ne znaju.
* Nezadovoljstvo je kao zver, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
* Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
* Željeti snagu i bezosjećajnost, znači svatiti se sebi zbog razočaranja.
* Moral je zamisao, a život je ono što biva.
* Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.
* Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.
* Idi naprijed, poslije umri.
* Kad ubijaju bez krivice, možda i puštaju bez opravdanja.
* Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
* Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
* Čovekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspeh.
* Čovek se navikne na svaki smrad.
* Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besnilu, po zlu, po ludilu.

Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle različito. Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle.

od **Shade** Sub Apr 16, 2011 12:40 am

«Prema djeci otac je bio strog, ili najčešće ravnodušan. U njegovu sobu ulazili smo samo kad nas pozove, i tada smo išli kao na strašni sud. Dvaput godišnje morala su sva djeca da uđu, na dva Bajrama, zbog čestitanja.
Na ramazanski i kurbanski Bajram, rano ujutru, mi djeca, svježe okupani, namirisani, obučeni u nova odijela, stali bismo u red u hodniku pred očevom sobom, po godinama, i čekali da počne kratki i neugodni ritual bajramskog prijema. Pošto bismo, na majčin znak, pokucali i čuli očev dubok glas, ulazili smo kao da smo uskakali u hladnu vodu. Majka je bdjela nad tom ceremonijom koja nikome nije pričinjavala radost, brižna da se sve odvija po očekivanom redu, uznemirena da se negdje nešto ne pokvari, srećna što smo se okupili zbog vjerskog praznika, i što je On pristao da nas primi.
I mi smo bili nervozni i uzbuđeni, jer je otac bio Zevs, prema čijoj smo se veličini i značaju pretvarali u zrnce pijeska.
U sobu smo ulazili smeteni, zaplićući nogama, zagluhnutih ušiju od bubnjanja krvi, držeći pristojan razmak među sobom, poklonili se kad dođemo na red i, jedva znajući za sebe, prilazili do sećije na kojoj je sjedio prekrštenih nogu, ljubili mu ispruženu ruku i povlačili se unatraške, olakšano predišući i dolazeći sebi tek pred vratima.
Bilo je mučno i teško to čestitanje, zbog kojeg sam valjda zamrzio sve ceremonije u životu.
To patrijarhalno strahopoštovanje bilo je više posljedica patrijarhalne ravnodušnosti prema djeci, nego očeve strogosti, jer se ne sjećam da je nekoga od nas udario. Ali nas nikad nije ni poljubio. Bio je iznad nas, dalek i odvojen, kao bog. Ako nas je slučajno i volio, mi to nismo znali, a čeznuli smo i za najmanjim znakom ljubavi, željnije nego gladan čovjek za komadom hljeba.»

«Sjećam se jednom sam dobio zapaljenje pluća, bio sam tada u osnovnoj školi, danima sam ležao u vatri, boreći se u košmarnom bunilu s najčudnijim fantomima. Naš kućni ljekar, dobrodušni debeljuškasti dr Kac, bečki Jevrejin koji je došao u Bosnu doveden nekim svojim, potpuno neshvatljivim razlozima (uvijek sam mislio da se zbog nečega žrtvovao), dolazio je našim fijakerom svaka dva-tri sata, kuckao me, pregledao slušalicama, davao savjete i lijekove, tješio me, i sam zabrinut.
Dubokom nježnošću sam se tada vezao za brata i sestru. Očeva ravnodušnost me je teško ožalostila pa i ozlijedila. Godinama nakon toga mogao sam zaplakati kad se sjetim te noći. Zbog oca, što ga se nije ticalo da li postojim i da li sam zdrav ili bolestan, i zbog brata i sestre što su željeli da mi nadomjeste svu ljubav koju mi je otac uskraćivao
Ali ta je praznina među nama mogla da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas, djece. Emocionalna pozlijeđenost i oštećenost mogla se u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam, ili u neutoljivu emotivnu glad, ili u buntovništvo i otpor, težnju za nezavisnošću svih ljudi i svih veza, stalno osjećanje povrijeđenosti koje se nikad i ničim ne može rekompenzirati, zbog čega je čovjek vječno u stavu odbrane.
Desilo se i jedno i drugo i treće, a kod mene se naročito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta.
I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.»

Sjećanja

od Aynnah Sub Apr 16, 2011 11:21 am

I govorio sam mu: što si se snuždio? Zar zato što više ležiš nego što stojiš na nogama i lijeno čupkaš travu oko sebe? Zar zato što ćeš skoro umrijet? Pa šta si ti mislio, da ćeš živjeti duže nego svi ostali?Jesi li ikada čuo da je preživio neko iz tvoga i moga roda? Nisi, niti ćeš čuti. Pa ako nije niko, zašto bismo nas dvojica? Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt,
život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike Ijude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Straša'n je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoIjiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...

''Ostrvo''

od Aynnah Sub Apr 16, 2011 11:27 am

''Žena mi je ranije otišla na onaj svijet.Žao mi je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu,nismo se svađali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da porazgovaramo.Ali, eto, njena je staza bila kraća.Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim 'U rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan,osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. 0 čemu volim da govorim? O svemu što Ijude i mene zanima. 0 životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek i mora i da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da ito radim. Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a Ijudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.Ali, kad ne bude Ijudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obrađujem, i plavu pučinu pred sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva gledam da vidim kakvo će vrijeme biti, i da mi bude široko u duši.Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda okomene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.

''Ostrvo''

od Aynnah Sub Apr 16, 2011 11:33 am

''Ništa nije čovjeku važnije od svoga mira i od sreće koju sam stvori.Zato je treba čuvati,tu svoju sreću,opkoliti je šančevima,i nikome ne dozvoliti da je ugrozi.Niko drugi neka me se ne tiče,život je surov,ljudi zli,i treba ih držati na odstojanju.Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.''

''Tvrđava''

od **ivonka** Sub Apr 16, 2011 11:52 am

Aynnah, ovaj citat je divan i istinit. Mi se upravo to trudimo, ali koliko u tome uspevamo, to je drugo pitanje.

od **Boni** Uto Maj 10, 2011 8:46 pm

Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svideo, a ipak je sve polupao.

“Zašto? Zar nije lepo?” pitali su ga.
“Baš zato” odgovorio je on. “Toliko su lepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.”

Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbežni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg žaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.

od Aynnah Pet Maj 13, 2011 11:44 am

'' ... Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.''

''Derviš i smrt''

od Aynnah Pet Maj 13, 2011 11:52 am

''... Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeća strah pred onim što ga čeka, pred nepoznatim što već kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.

Govorio sam, tješeči: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.

Govorio sam: Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.

Govorio sam: Smrt je propadanje tvari a ne duše.

Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Govorio sam: Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je čas. Jer svako kruži svojom putanjom do određenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i nećete biti žalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uđi među robove moje, uđi u moj dženet.

Govorio sam tako, bezbroj puta.

A sad nisam siguran da to treba da kažem starcu što me čeka. Ne zbog njega, već zbog sebe. Prvi put – koliko ću puta ovih dana reći: prvi put? – smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom čohom izdužio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mučnoj tišini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kažem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneći se od užasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kažem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sićušno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vječni život, ali sam počeo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.''

''Derviš i smrt''

od **Boni** Pet Maj 13, 2011 6:47 pm

Nemir

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

od **Femme** Ned Maj 15, 2011 11:37 pm

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvek sve odgađamo, kao u strahu od rešenja. Ovako je mogućnost, cvetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nežnosti, omeđeni sobom i osećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo verovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…

M. S.
Tišine

od Aynnah Pon Maj 16, 2011 12:05 am

''Osveta je kao pijanstvo,nikad nije dosta.''

''Ima bogataša,zato ima i sirotinje.''

''Kako su ljudi glupi!Čine zlo da im se zlo vrati.''

''Svakome ću priznati pravo da me prevari,osim prijatelju.''

''Tuđi život je jeftin.Mnogo je onih koji nikoga neće požaliti.''

''Nema prijateljstva među moćnima.''

''Veći igraju,manji plaćaju.''

Meša Selimović

od Aynnah Pon Maj 16, 2011 12:13 am

''Žene su razboritije,znaju tačno šta je dobro za porodicu,nikad ne prenagle,triput razmisle,naročito ako imaju djecu.Jer samo žena zna s kakvom mukom ih je nosila i uzdizala.Muškarci misle da je to ženama zabava,i rijetko kad pomognu,često i odmognu,ali ne zato što su zli već što nisu pametni.''

''Tvrđava''

''...Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima,svemu što doživljavamo.Treba sve proživjeti osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima,u ovom kratkom preletu između dvije tajne.''

''Tvrđava''

od **Femme** Uto Maj 24, 2011 12:25 am

Sad će da ćuti i misli o njoj. Neka vrijeme teče.

Život je san…

Da li je to on rekao?

Ne, nije. On i ne zna da je život san.

Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usiniti te riječi.

Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih pa opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba. Ili nije ni postojalo?

Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.

Život je san…

Je li Luonotar otišla u uvalu na kupanje?

To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno. Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.

Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?

Ko nas drži u snu, i ko nas budi?

Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?

Ostrvo

od **Boni** Uto Maj 24, 2011 1:19 pm

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.

Mesa Selimovic

od **Boni** Ned Maj 29, 2011 2:54 pm

Troje

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli…
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudih ljubavi bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost. Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreca. Da li je mogu zadržati?
….
Sna je ono što se želi a život je budenje.
….
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži.

od **Femme** Uto Jul 12, 2011 1:30 pm

Najgore je kad ljudi ćute, kad se objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani.

Tako, eto, ja živ, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni živi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostaće samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima.

I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojač Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandžija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su održali taj nesrećni Hoćin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojač Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim močvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hoćinu i nekom drugom Dnjestru.

Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hoćin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačiji.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim
radost, trazim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Èak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujedjen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od
mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan
pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Tvrđava

od **Khallu** Sre Avg 10, 2011 9:26 pm

"Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha." - Meša Selimović

od Sponsored content