Halil Džubran

Najsladje što ljudske usne izgovaraju je riječ »majka«, a najljepši kliktaj je »Majko!« To je mala i velika riječ u isti mah, bremenita nadom, ljubavlju i osjećajima uopšte, neizmjernom nježnošću i zanosom koje sadrži ljudsko srce. Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha u tuzi, nada u očaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor nježnosti i samilosti, saosjećanja i praštanja. Ko majku izgubi, izgubio je grudi na koje glavu naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad njim bdije.

Sve u prirodi govori o majčinstvu i simbolizuje ga: Sunce je majka Zemlje koju zadaja toplinom, grli je svjetlošću i uveče je napušta tek kada je uspava pjesmom morskih valova, pjevom ptica i žuborom potoka; Zemlja je majka drveća i cvijeća koje radja i zadaja, a zatim ga od grudi odbija. Drveće i cvijeće postaje brižna majka ukusnim plodovima i živome sjemenju. Majka svemu u Svemiru je Duh Univerzalni i Vječni, prepun Ljepote i Ljubavi.“

Halil Džubran – Slomljena krila

PRIVIĐENJE

Ispred mene je koračao mladić i ja sam ga slijedio sve dok stigosmo do polja. I ja ga upitah: “Gdje smo to, mladiću?”
On odgovori: “Nalazimo se na poljima nedoumice, čuvaj se”
“Pa vratimo se onda nazad, jer pustoš ovih polja me plaši, a ovi oblaci i ovo ogorjelo drveće rastužuju mi duh.”
A on je reče: “Sačekaj malo, nedoumica je početak saznanja!”
Zatim sam ugledao nimfu kako nam se približava poput priviđenja, i povikao, “Ko je ovo?”
“Melpomena to je, kći Jupitera, i boginja tragedije”, odgovorio je.
“I šta tragedija hoće od mene dok si ti još uvijek sa mnom, veseli mladiću?”
Odgovorio mi je rekavši: “Došla je da ti pokaže svijet i njegove tuge, jer onaj ko nije vidio tuge ne može da vidi ni radosti.”
Potom je nimfa stavila ruku preko mojih očiju, zagrlila me i povela do vrha visoke planine. I vidjeh zemlju, i sve na njoj, poput stranice knjige, i tajne njenih stanovnika pojaviše se pred mojim očima. Vidjeh anđele sreće kako se bore protiv đavola patnje, a između njih čovjeka, koga njegova zbunjenost čas ispunjava nadom, čas očajem. Spazih ljubav i mržnju kako se poigravaju ljudskim srcem. Ljubav je činila da čovjek zaboravi svoju krivicu i opijala ga vinom pokornosti, a razvezivala bi mu jezik za hvale i besjedenja. Mržnja mu je raspirivala strasti, činila ga slijepim za istinu i zatvarala mu uši da ne čuje pravedno govorenje. Vidjeh ljude kako pozivaju mudrost da ih spasi, i mudrost kako ih ljutito odbija jer se nisu obazirali na nju kada ih je ulicama, ispred gomile, dozivala. Vidjeh vjerske poglavare kako se nadmeću ko će više podići pogled ka nebu, dok su im srca sahranjena u grobovima požude. Vidjeh mladiće kako riječima iskazuju svoju ljubav i kako se nadaju da će se tako približiti ostvarenju svojih drskih ciljeva, njihova božanskost je daleka, a njihova nježnost uspavana.
Takođe sam vidio advokate kako prodaju svoj izopačen govor na trgu srama i obmane, i ljekare kako se podsmijavaju lakovjernosti prostih ljudi.
Vidjeh bijedne siromahe kako siju i moćne bogataše kako ubiru plodove i jedu, i ugnjetavanje koje tamo postoji, a ljudi ga zovu Zakonom.
Vidjeh ženu poput laute u rukama onog ko ne umije na njoj da svira i koji je nezadovoljan zvukom koji ona proizvodi.
I istinsku slobodu kako usamljenu hoda ulicama, i traži utočište u domovima ljudi, a oni su je odbacili. Zatim vidjeh sebičnost gdje hoda u ogromnoj povorci, a masa ju je pozdravljala kao slobodu.
Vidjeh ljude kako se kriju iza strpljenja kao paravan za kukavičluk i nazivanje strpljenja ljenošću, a nježnost strahom. Kad vidjeh sve ovo povikah: “Zar je ovo zaista čovjek?”
I ona je odgovorila tihim povrijeđenim glasom:
“Ovo je staza duha, popločana kamenjem i trnjem. Ovo je čovjekova sjenka. Ovo je noć, a jutro će tek doći.”
Zatim je spustila ruke na moje oči, a kada ih je podigla spazih sebe i mladića kako polako koračamo. A ispred nas je trčala nada.

Halil Džubran

DRUGI JEZIK

Tri dana po mom rođenju, dok sam ležao u svilom prekrivenoj kolijevci, gledajući sa zaprepašćenjem i nevjericom u novi svijet koji me je okruživao, moja majka upita dojilju: “Kako je moje dijete?”
A dojilja odgovori: “Dobro je, gospo, nahranih ga tri puta. Nikad prije ne vidjeh tako maleno odojče, a tako veselo.”
Rasrdih se i povikah: “Nije tačno, majko! Postelja mi je tvrda, a mlijeko koje pih gorko je ustima mojim, smrad dojke gadan je nozdrvama mojim, i veoma sam jadan i nesrećan.”
Ali, moja majka ne shvataše, kao ni dojilja, jer jezik kojim govorah biješe jezik svijeta iz kog dođoh. Dvadeset i prvog dana mog života, dok su me krštavali, sveštenik reče majci mojoj:
“Trebalo bi da uistinu budeš srećna, gospo, što je tvoj sin rođen kao hrišćanin”
Iznenadih se i rekoh svešteniku:
“Onda bi tvoja majka na Nebesima trebalo da bude nesrećna, jer ti nisi rođen kao hrišćanin”
Ali ni sveštenik ne razumješe moj jezik. I nakon što se pun mjesec pojavi sedam puta, jednog dana prorok me pogleda i reče majci mojoj: “Tvoj će sin biti državnik i veliki vođa ljudima”
A ja povikah: “To proročanstvo je lažno, jer ja ću muzičar biti, i ništa sem toga!”
Ali, čak ni tada moj jezik ne biješe razumljiv, i moje zaprepašćenje bi veliko. Nakon tri i još trideset godina tokom kojih mati moja, dojilja i sveštenik bejaše umrli, prorok još uvijek bi živ. I juče ga sretoh u blizini kapije hrama, i dok razgovarasmo, on reče:
“Oduvijek sam znao da ćeš postati veliki muzičar. Još u djetinjstvu tvom prorekoh ti sudbinu”
I ja mu povjerovah, jer i ja u međuvremenu zaboravih jezik tog drugog svijeta.

Halil Džubran

LJUBAVNICI

PRVI POGLED
To je sekund koji odvaja ekstazu života od njegova buđenja,
prva luča koja osvetljava prostranstvo duha.
Prva čarobna melodija prve strune na liri srca.
To je seme koje Astarta baca sa visine da bi ga požnjele
oči na polju srca, da bi ga ljubav hranila i duh učinio da daje plodove.
Prvi pogled saputnice je poput reči Boga: “Neka bude.”

PRVI POLJUBAC
To je prvi gutljaj iz pehara koje bogovi napuniše na bistrom bunaru Ljubavi.
Linija koja razdvaja sumlju što rastužuje srce i sigurnost koja srce ispunjava radošću.
Prvi stih pesme o nadzemaljskom životu, prvo poglavlje priče o srećnom ispunjenom čoveku. Reč koju izgovoriše usne čineći od srca presto, a od ljubavi gospodara,
a krunu grade od zadovoljstva i slatka šaputanja.
Početak nemira i drhtaja koji odvajaju ljubavnike od sveta tvari i odvode ih u predele
mašte i snova. I, ako je prvi pogled seme koje boginja ljubavi seje u polju ljudskih srca,
onda je prvi poljubac kao prvi pupoljak na prvoj grani drveta života.
SJEDINJENJE
Sjedinjenje je spoj dva bozanstva, učvršćivanje dvoje ljudi koji su nepokoljebljivi
u ljubavi, protiv ništavne mržnje suparnika.
To dva duha odbacuju neslogu i postaju jedno.
Zlatna karika u lancu čija je prva karika pogled, a poslednja Večnost.
I, ako je prvi pogled koji uputi voljena poput zrna koje je Ljubav posejala u polju srca,
onda je prvo ljubljenje njenih usana prvi pupoljak na drvetu života.
A sjedninjenje je prvi plod tog sejanja.
Halil Džubran

SUZA I OSMEH
Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osecaju mnogi.Niti bih suze,koje pecal u svakom delu moga bica izaziva,pretvorio u smeh.Zelim da moj zivot ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da procisti moje srce i pruzi mi razumevanje zivotnih tajni i skritih stvari.Osmeh da me ucini blizim mojoj braci i da simbolise moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,osmeh da bude znak moje radosti sto postojim.

Ukorih svoju dušu sedam puta. Prvi put kada se pokušala domoći visokog položaja preko leđa nejakih. Drugi put kada se podigla pred onima koji su posađeni. Treći put kada se dvoumila između teškog i lakog pa se odlučila za lako. Četvrti put kada je pogriješila pa se tješila tuđim greškama. Peti put kada je bila strpljiva pa je strpljenje u snagu pretvorila. Šesti put kada je skute dizala da ne bi blato života gazila. Sedmi put kada je pjevala hvalospjeve bogu misleći da je sâmo pjevanje hvalospjeva vrlina.

Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je čedo duševnog razumevanja i ukoliko se to razumevanje ne postigne u jednom trenu, neće ni za godinu, niti za vek jednog naraštaja.

Slomljena krila

Rekli su mi: "Ako nađeš usnulog roba,nemoj ga buditi,možda on sanja o slobodi." A ja sam odgovorio: "Ako nađeš usnulog roba,probudi ga i govori s njim o slobodi"

(Halil Džubran)